Povorka
Kad utihnu polja, kad se vjetar smiri,
Kada duša svojoj dragoj pođe,
Iza paravana stidljivo da viri,
Da posmatra sudbu za koju je rođen…
Briznuću u plač, jecaj će lomiti dah,
Biću miskin prepušten vjetrovima dana,
Poželjeću opet da postanem prah
Koji nema bolova i rana…
Obuzme me drijemež a stihovi naviru,
Još samo se meni pjeva u sred gluhog doba,
Da me hoće samo ispratiti na klaviru
Ta povorka crna što prati do groba…
Ne ponijeste mene već sav teret ovih godina,
Reći ću im dirhtavim i tihim glasom,
Zaplakaće dostovi i rodbina
A ja biću veseo i nahranjen spasom…
Sjećanja će udaviti i ostatak duše
Eno hrabri isto kao kukavice
I ponosni isto kao ulizice,
Padoše i izginuše…
