Nermin Delić, bosanskohercegovački pjesnik, rođen je 12.7.1995. godine u Bugojnu. Išao je u S.Š. “Nikola Šop“ u Jajcu. Kao učenik generacije, završio je medicinsku školu. Pored brojnih nagrada na školskom nivou, 2010. godine je osvojio drugo, a 2012. prvo i treće mjesto na Šopovim danima na Plivi.
Uvršten je u dva zbornika povodom 5. i 6. Novosarajevskih susreta. Nekoliko pjesama je objavio i u Almanahu – kolekciji balkanskih pjesnika. U drugom izdanju Almanaha, izdavačke kuće Nova Poetika iz Beograda (Srbija), završio je drugi i izdao elektronsku knjigu „Okrutne Miljenice“.
2012. godine našao se u Kalendaru književnih stvaraoca Zapadnog Balkana. Pjesma mu je objavljena i u zborniku Citat.rs…
Organizator je i kreator online-balkanskog kontesta poezije pod nazivom Mili Dueli koji se već četiri sezone uspješno organizuju i svaki put iznova otkrivaju brojne talentovane ljude, a ljubitelji lijepe riječi sami biraju pobjednike.
Objavljuje i na sarajevskom web portalu GLAS NARODA.
2013. godine bio je mladi ambasador svoje države u Sjedinjenim Američkim Državama, te je prošao kurs mladog liderstva radeći sa ljudima koji su u bliskom kontaktu sa američkim predsjednikom, Barakom Obamom.
Iste godine izdao je i knjigu poezije “Pjesnikove Bjeline“ za izdavačku kuću Polaris, Novi Sad. Knjiga je doživjela veliki uspjeh kod književnih kritičara, jer obiluje arhaizmima, naročito orijentalizmima što je atipično za život mladog čovjeka.
Recenzentkinja knjige, Danja Đokić kazala je:
“… Nermin u svojim pjesmama koristi arhaizme. Neobično za jednog mladog pjesnika, ali on to tako dobro koristi da se u kontekstu pjesme ne osjeti ta „razdaljina“ književnog jezika i arhaističnog izraza. Kao da autor sakuplja te stare izraze, kao posebno blago i onda ih raspršuje u stihove da se ne zaborave, jasno ih obilježavajući u svojim bjelinama. …“
Kritiku za knjigu je napisao i poznati pjesnik Ismet Bekrić.
2014. godine objavljen je u nekoliko zbornika (Moja pjesma tebi za Valentinovo, More na Dlanu /Hrvatska, Zagrli život/Srbija … ).
Svoju drugu knjigu je izdao na isti dan kad je i kao organizator izdao internacionalni zbornik poezije „Mili Dueli“.
Knjiga je neobičnog naslova „Rustemov Ah“ predstavlja odnos čovjeka sa čovjekom i čovjeka sa Bogom. Recenzenti knjige su Simo Golubović, pjesnik iz Italije, te Nura Bazdulj Hubijar, poznati pisac iz Bosne i Hercegovine. Izdavač knjige je zagrebačka izdavačka kuća KULTura sNOVA.
Inače, 2013. godine predstavljao je svoju državu od strane američke ambasade u Sjedinjenim američkim državama u sklopu „Youth Leadership Program“ –a i tako radeći sa osobljem Baraka Obame (Luis Ortega, Ivan Baron…) stekao certifikat i znanje koje primjenjuje u svojoj državi.
Upisao je medicinski fakultet u Sarajevu, odsjek opća medicina. U skorije vrijeme planira režisirati kratkometražni film o životu u Bosni poslije rata. Zahvaljujući saradnji u Sjedinjenim Američkim Državama, obećan mu je poziv na Festival mladih režisera u Seattleu/ Washington.
Živi i stvara u Sarajevu i u Vincu, kod Jajca.
ODSJAJI BJELINE
Uz promociju pjesničkog prvjenca Nermina Delića
Gledam, na Facebook-u, u turističkoj promociji Jajca, čudesne pejzaže i odsjaje ovog povijesnog grada nad vodopadom, u kojem svaki kamen, i svaki slap, kazuju svoj stih, svoju pjesmu, u zajedničkoj knjizi vremena, prošlosti i sadašnjosti. I prisjećam se svojih brojnih dolazaka u ovaj otvoreni, dobroćudni grad, kad sam, kao novinar i urednik banjalučkog »Glasa« pisao o pozorišnim igrama, i o događajima koji su postali živi otkucaji svakidašnjice. Prisjećam se i tužnih, teških godina, kad su brojni Jajčani, kao i žitelji moga rodnoga grada, Banjaluke, putima stradanja i progona morali tražiti parče svoga slobodnog neba u drugim krajevima svijeta. I pročitao sam negdje, da jajačka prosvjetarka Baisa Zjajo u Švedskoj pomaže našoj djeci da sačuvaju i bistre slapove svoga maternjega jezika. U svakoj kaplji vodopada blistale su i riječi, jednostavne, ljudske, dječije, koje su postale pjesma. Tad sam prognanoj Jajčanki Baisi, koju nisam poznavao, ali čiju sam sudbinu i sam nosio na svojim leđima i u svojim riječima, posvetio jednu pjesmu, nazvanu »Kaplje«. U ovom pjesničkom danu želim prvo da podarim ove stihove, kao neki uvod u poetiku grada koji dobija i nove, mladalačke, obrise.
Kad duga švedska kiša
U duši se utiša,
Kad kapi što snuju rijeku
Kroz sjećanja poteku,
Mi opet, ko nekad,
Čujemo vodopad,
I sve ga više ima
U našim glasovima,
Sve više svjetla toči
Kroz naše suzne oči.
I voda što se ruši
Raste u našoj duši,
U sjaju svih kapljica
Smiješe se naša lica.
Dok vode, ima, znamo,
I mi bivamo tamo,
Jer mi smo bedemi grada
I kaplje vodopada.
Od vremena nastanka ove pjesme prošlo je već 18 godina, vodopad, na svu sreću, ponovo slobodno žubori, rasipa kapljice u kojima blistaju neke ljepše riječi, među kojima i stihovi mladoga poete Nermina Delića, koji sa 18 godina objavljuje svoj poetski prvjenac. Već sam naslov ove zbirke – »Pjesnikove bjeline« – uvodi nas u izazovni svijet poezije u kojem tragamo, otkrivamo i sve gledamo onim unutarnjim očima koje prepoznaju dubinu i u slikama koje klize po površini, koje su dio naših pamćenja i svakodnevlja što traži da mu utisnemo i svoj pečat, nijanse svoga života. »Pođahkad heftično pustim bijelu pticu / da prenese poruku čovječanstvu / da je mnogo bitnije šta se dešava u srcu / od toga šta se dešava na ulici«, piše Delić u pjesmi »Srce nema ulice«, iskazujući i neko polazište svoga poetskog glasa – da pjesma nije samo ono što upija u sebe, zgušnjava, nego još više, zapravo to, što iz sebe isijava. Pjesma je za mladoga pjesnika neka »vertikala svjetlosti«, »jecaj vremena«, »staza prijateljstva«, »đulistan tame«, nenametljivo obraćanje pojedincu i društvu: »Jer došlo je vrijeme, moj savremeniče, / da najveću krinku staviš onda kad pokažeš lice«.
U Delićevim pjesmama spliću se i povijesno, i zavičajno, i zaljubljeno, i zapitano, huče vode vrbaske i slapovi Plive, oživljavaju vodenice i stara zdanja, pretače se epoha u tren i tren u trajanje, a u svemu tome živi, i traje, njegov krajolik, njegova Bosna: »…i ibrik hladne vode živjet će / dokle Bosne bit će i ostat će«. A njegove »pjesničke bjeline« imaju svoje brojne nijanse, svoje odsjaje. U njima se ocrtava i moja radost da sa vama, i meni dragim gradom, mogu podijeliti draž zajedničkog čitanja jedne nadahnute knjige koja najavljuje jednog mladog, talentiranog pjesnika.
LUDA GITARA
Jedne noći gitara stara
oživi i poče nešto da šara.
Nacrta linije, do, re, mi
to ožviljene žice omami.
Poče se tresti, fa, so, la, ti
muzikom ritam uhvati.
Igra i pjeva a pola je dva
lupa i svira kako zna.
Cvrkuće, tiho zanovijeta
ko da nije s ovog svijeta
Srce joj lupa, snažno bije
svježe mlijeko joj se pije.
Traži hljeba i njoj treba
izrasti želi do kraja neba.
Žica za žicom buku nosi
vlasniku svome prkosi.
Grize, puže kao dijete
iako broji dvadeset pete.
Misli roji, ludo skače
kad u mraku nešto tače.
Svjetlo upali, čar izgubi
dušu ubi, nestaše zubi.
Osta bolna pa zaplače
ljudska ruka je dotače.
LJUBEZENSKA
veš, ni kriv dinko
da si se v temi opekla na mesec
in vrgla ljubezen v vesolje
veš ti dobro v kaj se pretvarjajo oči
madam, veš ti to ko mrtvo jesen pokapaš,
a na vrata se ti ne prislanjajo
ključi od besed
da bi ti v Donavi lica umili
kot nepresanjane noči
in nekaj malo nenašminkanih juter
s tišino ki se žuljavo ureja
kdo ve kaj si dotaknila
ker se je zgodilo tisto najboljše
-nič se ni zgodilo
dinko mi je pripovedoval
da si nora zadnje čase
mečeš karte pred potjo in iz avtobusa
norčuješ se iz nervoznih tujcev
a jaz sem samo hotel slišati
ali bi lahko spet ljubila
DASHURIA
Ti e din, se Dinko nuk eshte fajtor
sepse ti ne erresire je djegur ne hene
edhe pse e ke hedh dashurine n’Vasion
Ti e din mire ne qka syte ndryshojne
madam, ti e din
kur vjeshten e vdekur pe varros
e ne dere nuk po ty mbeshteten
qelsat e fjalise
ne Dunav kur faqet po lahen
si natet pa gjume
edhe pak pa sminka natet e mengjesit
me heshtjen qe pa plan po ndreqen
Kush e din qka ke prek
kur ka ndodh ajo ma e mirja
-sen ska ndodh
Dinko um ka tregue
qe je budallic ne kohet e fundit
pi hedh biletat pra udhetimit edhe prej autobusit
po tallesh me qytetaret te huaj
une veq kam pas deshire me ni
a kishe mujt me dasht perseri.
Prevod : Merita Sadiku
Blerina Sadiku
Sami Mehmetaj
A LOVE POEM
You know, Dinko is not guility
’cause you are burned by the Moon
and you threw a Love in the Universe
You know good what the eyes are becoming
Madame, you know that
when you bury a dead autumn
and on your door there is no
a keys of words
which would lave your cheeks in a Danube
like the nights without a sleeping
and some a little non-ferrous a mornings
which are tidying ugly with a silence
who knows what you touched
cause the best thing was happened
– nothing happened.
Dinko told me
that you are silly in the last time
you throw tickets on road and, from the bus,
you gibe to nervous strangers
but I just wanted to hear from him
if you could love again
RANJENA KUMRIJA
Nebesa su večeras od Zemlje se skrila.
Crna mačka grebe po prozorima.
Leti, a letjeti ne želi. Jošte joj mila
Ova trešnja sa istoka, sto godina što ima.
Čitajući knjigu, pročitao sam mačku
i svo njeno parafraziranje stkano,
od ujeda zvijezda da dobila je tačku
na repu što visi ko Rustino zlato.
Zahladnjele šiljte modre se i plave
Ko čehulja teške, gromora su zvonka
Habere da sjede se na taht jave
I da se preklopi svaka otvorena konka.
Kandže joj oštre. Čevrma se para.
O dukatu pjeva. Ljut sam kao ris.
Dok bojom izabela zadnje zvijezde šara
Rusto joj viče, pis, šejtane, pis!
