Imadoh pjesmu
hm ….bješe zavodnica,
strasna i lijepu ko nimfa,
blještavu ko duga u kišnome danu,
a stihovi njeni leptirići šareni ,
sa najljepših usana ispijaše nektare.
Dugo sam sa njom ratovala.
zbog poljupca jednog vrućeg a lažnog,
uklještila mi se izmedju srca i duše.
opih je vinom iz krčaga nevjerice,
rastavih rime ko lego kocke.
krtku ko porculan ,nježnu i snenu,
sakrih je u ladicu medju spomenare,
u čipkani zaborav obučenu.
I bacih ključeve od te ladice .
završiše u dubini Bilećkog jezera,
tamo gdje cvjetaju suze kamene.
jedan sam biseru kamen pretvorila.
čuvaju ga zvjezde ćutalice,
odjeven u srebro mjeseca lutalice.
zardja ljubavna strjela
jednog strijelca sa lukom.
u pejzažu srca zima mu stanuje.
zaječaše note svirača sa harfom,
u njegovim venama balada tužna samuje.
zaplakaše rime pjesnika sa pjesmom.
na duši mu ožiljak, pitajte ga šta mu je ?
I osta tajna,
u poljima od kadulje.
na obali bilećkoj,
gdje trava sa nebom priča.
Sve sa osmjehom ,
sahranih pjesnički blud.
