Otišao je odavno, a njegova zvijezda se ne gasi, ona živi kroz njegove pjesme,
kroz priče i legende u koje se pretvorio.
Zašto ljudi vole Tomu?
Zato što je spojio cigansku dušu i intelektualnu riječ, ponašanje James Deana
i zbunjenog mladića iz provincije.
Zato što su u njemu mnogi prepoznali sebe, onoga sebe kakvim bi se željeli vidjeti,
nezainteresiranog za mišljenja drugih, za svijet koji ga okružuje. Zato što je Toma uzor onima koji dolaze puni nade u veliki grad da ostvari svoje snove i što im je njegov život
davao snagu da ustraju.
Zato što se Toma nije libio pjevati o svojim neuspjesima kod žena, o svojoj patnji, bolu, razočarenjima, o tuzi koja izbija iz svake njegove, čak i najradosnije riječi, koji je znao da se iza svake ljubavi krije razočarenje iza svake ljubavnog obećanja prevara.
Toma jedino nije umio biti ljubomoran, kad je shvatio da gubi odlazio je kao poraženi ratnik i ne pokušavajući se boriti za ljubav. Kad je prošlo, prošlo je, govorio je, a kad je patio, patio je sam.
Ljudi su voljeli Tomu jer je svoje pjesme iskreno živio, jer je pjevao najsentimentalnijim glasom, jer je bio i narodnjak i zabavnjak i džezer i trubadur i kantautor i ništa od toga.
Bio je komplicirano jednostavan i jednostavno kompliciran, varao žene i sebe.
Bio je jedino odan piću. Ono ga nikada nije iznevjerilo, ali ga je uništavalo.
Toma je shvatio da novac ne znači ništa, pogotovu ako ga se lako zarađuje.
On je bio Toma, a Tomu su svi voljeli, čak i oni koji su govorili da za njega nikada nisu čuli, a to znači ili da lažu ili se stide priznati da su uz njegove pjesme pili voljeli ili patili.
Zašto ljudi vole Tomu?
Zato što je bio autentičan do boli, poseban i svoj.
Toma je kao takav rođen, takav je ostao i na kraju takav i otišao u legendu…
