Vani je noć i kiša lijeva,
a ja izvaljen
u poluležećem položaju
na prelazu iz utorka u srijedu,
pokušavam čitati
Seobe Miloša Crnjanskog,
a istovremeno opija me
domaća muzika s moje linije.
Upravo umilnim glasom
Amira Medunjnin pjeva
Kaleš bre Anđo.
Prije nje Arsen, Ibrica, Toše,
Legende, Crvena jabuka,
Merlin, Dugmići…
a onda Bora Dugić,
čarobnjak frule.
Nakon njega Srđan Marjanović,
Drugi način…
Probane stvari,
čista poezija,
mogao bih slušati do jutra…
Takva muzika nepoznata u Europi
u meni stvara ljepotu,
inspirira i smiruje.
Ništa instant, čisti originali…
Tko to ne sluša i ne doživljava kao ja,
ne zna što gubi.
Za mene je to svevreme
preneseno u zvuk, sklad
ritam, riječi, glas… .
Eto to je moja inspiracija
za pisanje pjesma,
ali i romana.
To je nostalgija, sjećanje,
bogatstvo koje skupljam
otkad za sebe znam.
znam …
