Velikan u svakom pogledu, majstor proze i stihova,
neimar i tvorac čije riječi ostaju kao uklesane u ploče vjekova
da se nikada ne izbrišu.
Mudrac i filozof u liku neobična čovjeka.
Ostavio je velike misli, knjige pametne,
svjetionike u noći, orijentire, znakove pokraj puta
za one koji dolaze,
da se lakše snalaze
da ne lutaju bespućima.
Ćuprijom na Drini i mostom na Žepi spajao nespojivo.
Travničkom kronikom opisao noći i dane kada su se sile
Bosnom smjenjivale
i ostavljale nezaliječene rane
iz koji krv šikne čim se vjera spomene.
Muku je mučio sa ženama, to mu je valjda teklo venama…
Gospođicu je iz Sarajeva u Beograd preselio,
njenoj se muci nije veselio, nimmalo.
Jelena, ženu koje nema bila je njegova vječna tema
u tajnu pretvorena za sva vremena.
Asku je prepustio vuku, a ženi na kamenu još jednom mahnuo
prije polaska
i napustio prokletu avliju.
Kad je otišao, pojavio se Omer paša Latas,
odnekud, iznenada, kao da se negdje skrivao.
Sve je bilo uzalud što je pisao…
Ostala je avlija prokleta, kao ukleta, da se nikada ne smiri
Ljudi ne čitaju ili ne razumiju piščeve riječi…
Ex ponto je sve dalje, ostaju samo nemiri, nemiri, nemiri…
