Pišem pjesme onako kako mi dođe. To je neki eho koje se javlja pod utjecajem raznih informacija. Jednom je to ljubavna poezija, drugi put antiratna, pa teme iz svakodnevnog života, poniki put opisana, drugi put misaona, rijetko apstraktna…Pišem jer je to moj način razmišljanja, bez bilo kakvih predumišljaja.
Bez da pišem za nekoga. Bez da pišem isključivo o nekome, iako ima i takvih pjesama. Pišem za sebe prvenstveno i postavljam u facebook da provjerim koliko te pjesme imaju smisla, koliko ih ljudi uopće čitaju i kako ih prihvaćaju.
Znam da pjesme nisu omiljena literatura, ali da ima ljudi koji ih vole. Iako ćete često čuti da je poezija za mekušce, za slabiće , za žene, to nije istina.
Poeziju bi trebalo čitati da se čovjek oplemeni, da nađe svoje unutrašnje biće.
Ma kakvi bili i ma koliko potiskivali te plemenite osjećaje, ako ih u sebi otkrijete postat ćete drugačiji. Bolji!
Golubar
Čovjek koji je hranio golubove
svakoga dana u parku,
dijelio je kruh koji je sam jeo,
a kruh je bio star i pomalo pljesniv,
ali on se nije razbolio
ni golubovi se nisu razboljeli.
Njegov je želudac navikao
i kamen bi mogao jesti
i njihovi želuci su navikli.
Čovjek je beskućnik
i spava u kutijama od kartona,
dok ga golubovi u hladnim noćima
svojim tijelima griju.
