Pero Radulović, rudarski inženjer iz Prijedora i moj dobar prijatelj, pisanjem je počeo da se bavi relativno kasno, u zrelom životnom dobu.
Prvi roman Lova, seks i ništa treće objavljuje 2019. godine, kada je već bio zašao u šestu deceniju života.
Dvije godine kasnije, 2021. slijedi Nešto treće kao svojevrstan nastavak, a već sledeće godine i Treći Njutnov zakon, sa prilično oštrim zaokretom po pitanju forme.
Ovih dana publikovano je novo prozno djelo – roman Čemu služe izazovi, dakle, njegov četvrti po redu, što je povod za ovaj razgovor.
Razgovor vodila Tamara Dragić
Budući da kao rudarski projektant, što je tvoje osnovno zanimanje, pišeš prozu, možeš li nam objasniti kakva je veza između rudarstva i pisanja?
Mogu i to prilično lako – nikakva. Šalim se. Možda je stvar u tome da u rudarskim projektima, pored grafičkih crteža, ima dosta teksta koji je potrebno osmisliti i napisati, premda su to više neke uobičajene, da ne kažem tipske rečenice. Tako da se može reći da postoji veza, smišlja se i piše tekst koji treba da je jasan, konkretan i da daje prave informacije. Nešto od toga vrijedi i kod pisanja proze.
U prodaji se pojavio tvoj novi roman, dvije godine nakon prethodnog. Koje bi bile njegove bitne karakteristike, koje su sličnosti, a koje razlike u odnosu na tvoje ranije radove?
Kao i do sada, glavni protagonisti su jednostavni ljudi koje svakodnevno viđamo, koje srećemo na ulici, na poslu, u kafani, osobe koje na nas ostave utisak svojom spoljašnošću, a da uglavnom ne možemo ni da naslutimo kakve oni živote u stvari žive, kakve patnje i radosti ih lome, odnosno usrećuju. Želja mi je da se čitalac lako može uvući u njihovu kožu običnosti, da može zamisliti i doživjeti sebe u toj ulozi, da mu takav doživljaj pročitanog probudi realnu emociju. A što se tiče razlika, uvijek nastojim da ponudim nešto drugačije, da se ne ponovim ni po formi ni po sadržaju, a da istovremeno zadržim ili poboljšam kvalitet pisanja. Mislim da sam i ovog puta to uspio u najvećoj mjeri. Sama tema je, po mom skromnom mišljenju, nesvakidašnja i nadam se da sam je obradio na pravi način.
Kao recenzent, tvoje stvaralaštvo pratim od samih početaka i moram da priznam da volim da čitam tvoje romane i da se svaki put iskreno obradujem kada napišeš nešto novo. Zanima me kako pristupaš radu, kakav je tvoj odnos prema napisanim riječima?
Kao i u svakoj umjetnosti, primarna je osnovna ideja, a tokom pisanja ona raste, razvija se, mijenja, sve dok ne dobije konačan oblik. Pretpostavljam da sam do sada izgradio sopstveni, prepoznatljiv stil pisanja i mislim da je to u redu. Kao što i sam volim pojedine pisce zbog stila, odnosno načina na koji pišu, želja mi je da ljudi imaju i prema meni sličan odnos. U tom kontekstu, trudim se da moji romani budu prepoznatljivi, otprilike onakvi kakve ja volim da čitam, sa puno dinamike, sa jednostavnim i jezgrovitim rečenicama, o konkretnim zbivanjima, bez previše „gubljenja“ u opisima. Sad, ko voli isto, odgovaraće mu, a ko ne voli, zna se (smijeh). Ukratko, važno mi je da je priča zanimljiva, da sa njom probudim emociju kod čitaoca, pa da o pročitanom razmišlja makar još neko vrijeme i da sa nestrpljenjem otkriva nastavak.
Kod mene si je sa „Izazovima“ svakako probudio. Kaži mi kako je nastao tvoj poslednji rad, šta mu je prethodilo, kakva su ti bila razmišljanja, ideje, namjere…
Budući da je prethodni roman Treći Njutnov zakon bio pomalo mračan, odmah po njegovom završetku odlučio sam da će sledeći biti sa dosta humora, i to mnogo prije nego što sam uopšte znao o čemu ću da pišem. Onda sam saznao za jednu nimalo humorističnu situaciju, da ne kažem zlu kob koja je snašla mladu osobu koju sam poznavao, a da do tada, mislim na trenutak kada sam saznao, nisam mogao ni da pomislim da ju je zadesilo takvo nešto. Tu sam pronašao inspiraciju, poželio sam da pišem o tome i to je sve skupa bio neki moj izazov, da pomirim te dvije krajnosti: humor i tragediju, da ih posložim u jednu zanimljivu priču. Ono što sam sa sigurnošću znao bilo je da će to biti, ako ništa, a ono drugačije od svega ranije napisanog, kao i da neću žaliti truda kako bih ispunio prvo svoja, a onda i očekivanja čitalaca. Rizikujući da zvučim hvalisavo, jako sam zadovoljan kako je sve ispalo na kraju.
Mislim da je zgodna prilika da se malo osvrnemo i na tvoje početke u svijetu pisane riječi. Sa ove vremenske distance, kakav imaš odnos prema svojim prvim romanima, da li bi danas nešto drugačije radio, da li bi nešto mijenjao?
Sigurno da bih, naročito u mom prvencu. Pored toga što bih u izvjesnoj meri ublažio riječnik, ima tu i dosta grubih prelaza koji remete ritam i koje bi valjalo ispraviti. Takođe sam mišljenja i da nisam izabrao najbolji način da skrenem pažnju na sebe kao pisca, igrajući na kartu erotike. Danas bih drugačije. Ali šta je bilo bilo je, tako sam se osjećao u tom trenutku, ako mi je za utjehu. Nešto treće bio je, po meni, značajan iskorak i čini mi se da je to to, da tu ne bih nešto posebno mijenjao. Možda bih bio pažljiviji i potrudio se malo oko detalja kako bih se dovoljno distancirao od nekih momenata iz „Love“, ali u suštini priča je dobra, sa drugačijom formom, kao i načinom izražavanja. Sa Trećim Njutnovim zakonom bio sam odlučio da ću da idem dalje, u nešto novo. Bio mi je prilično zahtjevan za pisanje pošto se radnja dešava tokom jednog popodneva i tu mi je valjalo održati pažnju čitaoca. Ali mislim da sam to solidno uradio, sumnjam da bih i danas mogao bolje. U svakom slučaju, imam osjećaj da konstantno napredujem i da mi je svaki sledeći roman bolji od prethodnog, ukoliko poređenja uopšte imaju smisla. U skladu sa navedenim, Čemu služe izazovi mi je trenutno najbolji i najdraži.
Iako već imam svoje mišljenje, voljela bih da nam kažeš o čemu voliš da pišeš, koja ti je omiljena tema?
Kad malo razmislim, čini mi se da sam do sada uvijek pisao o ljubavi. Ljubav bi trebalo da je univerzalna pojava koja je potrebna svakom normalnom živom biću, pa joj stoga svi težimo, tražimo je kao „rekvizit“ koji će nas učiniti srećnim. U „Lovi“ sam je u dobroj mjeri obojio prizorima seksa, ali ispod te kamuflaže i dalje se nalazila ona, kao suština čitave priče. Pored ljubavi između muškarca i žene, u romanima sam se u značajnoj mjeri bavio i roditeljskom ljubavi. Generalno kao zaključak mogu da kažem da mi je omiljena tema ljubav.
Da, drago mi je da sam bila u pravu pošto sam isto i sama zaključila. Sad jedno delikatno pitanje. Da li možeš i sebi i našim čitaocima da objasniš zbog čega uopšte pišeš, koja je svrha ukoliko je ima, šta želiš da postigneš svojim knjigama? Pretpostavljam da svako ima svoj motiv, a da ga možda nikada nije konkretno definisao, pa eto…
Priznajem da nisam baš mnogo razmišljao o tome. Ali ako se postavim u ulogu čitaoca, znam da me je oduvijek nerviralo analiziranje likova, poruka i sve ono na čemu se insistira dok se piše školska lektira, tako da to sigurno nisam želio. Smatram da čitajući čovjek treba da se opusti, da uživa u lijepoj i zanimljivoj priči, da što aktivnije učestvuje u njoj i da čitanju pristupa kao prozoru u neki drugi, izmišljen, ali opet i realan svijet, bez opterećenja da nešto mora, a da pri tome ipak izvuče neke zaključke, da stekne mišljenje o karakteru ako ne svih, a ono makar pojedinih likova. I da zbog njih pomisli da je svijet bolji nego što u stvarnosti jeste, te da i sam makar za promil postane bolji čovjek.
Šta dalje, kakvi su planovi, hoće li biti kakvih promocija novog i od mnogih, pretpostavljam, sa nestrpljenjem iščekivanog djela u skorijoj budućnosti?
Nadam se da hoće. U mom rodnom Prijedoru svakako, a vrlo vjerovatno i u drugim gradovima u regiji. Razgovaraću sa upućenim osobama i u skladu sa njihovim mišljenjem, to jest ukoliko procijene da postoji dovoljan interes, organizovaćemo promocije. Mišljenja sam da kod nas ljudi nažalost u malom procentu čitaju, da uz to, opet po mom mišljenju, neopravdano potcjenjuju domaće pisce, tako da sve to otežava put ka nekoj afirmaciji. Ali vidjećemo, treba se nadati najboljem.
