„Mrzim putovanja!“ – pomislila sam dok je strojovođa sve jače stiskao papučicu gasa, a kondukter obilazio putnike pregledavajući im karte. Putovanja me, posebno ona duga, nekako uvijek tjeraju na razmišljanje o stvarima koje pokušavam ostaviti iza sebe. Vjerujem da je glavni krivac tome upravo onih milijun cmizdravih pjesmuljaka koje me nekako isključe iz svijeta dok polako ostavljam iza sebe milijun malih zaselaka putujući prema odredištu. Iz budalaština me trže snažna ruka konduktera koji me tako opalio po ramenu da sam pomislila kako ću zasigurno odsad hodati jednoruka. Gleda me zbunjenim pogledom, kao da čeka odgovor na pitanje koje sam apsolutno previdjela. Gledam i ja njega. Nije mi jasno što hoće taj smiješni čovječuljak i zašto je baš sada ušao u moj kupe, baš kada sam počela promišljati o smislu svog života i hvatati neko prosvjetljenje. Da, prosvjetljenje. U tom trenutku pomislim kako bi, možda, bio red i da sa ušiju skinem slušalice iz kojih je glazba treštala vjerojatno do kupea onog čudnog gospodina koji je nekoliko puta prošetao vlakom gledajući me kao da sam pala s Marsa. „Kamo, gospođice?“ –upitao je smiješni kondukter koji zapravo jedva nabada taj naš hrvatski jezik. „Mo..molim?“- sada sam ja njega gledala kao da je pao s Marsa. „Kamo putujete“- pitao je već pomalo nervoznim glasom. „U nepoznato!“- vikala sam u sebi, ali sam znala da bi taj odgovor izazvao još više negodovanja kod već namrštenog konduktera. Pa uopće nije zanimljiv, pomislim. Zašto bih morala znati gdje putujem. Što ako ja baš želim putovati toliko dugo dok, u jednom trenutku ne odlučim da je dosta, da ću sići na sljedećoj stanici, koja god bila? „No, jeste li se odlučili?“- sada je već povikao. Odrasli su ljudi baš dosadni. Pogledam ga i sjetim se priče o Malom princu i njegovu posjetu nažigaču svjetiljki. U tom sam se trenutku osjećala baš kao i on. Poželjela sam razmijeniti koju riječ s njime, porazgovarati o tom smislu života koji mi se motao po glavi, ali on je samo želio znati kamo putujem, pogledati moju kartu i napraviti to ostalim putnicima koji dijele moju sudbinu. Slijepo je slijedio naloge kao i onaj nažigač koji je hodao od svjetljike do svjetiljke nemajući vremena za dječaka i njegove priče. Osijek, odgovorila sam kratko. Pogledao je moju kartu i vidno uzrujan izišao iz kupea. Svašta, pomislim. Pa mogao se barem malo nasmijati, što bi ga koštalo? Vraćam slušalice, pojačavajući onu, netko bi rekao, patetičnu rock glazbu i nastavljam gdje sam stala. Vrtim u glavi mali milijun prizora od prethodnih dana. Da. Zato mrzim putovanja. Natjeraju te da razmišljaš. Pogotovo o onome o čemu ne želiš razmišljati. Osvrćem se oko sebe. Prazan kupe. Moji kovčezi i ja. Nema čak niti onih dosadnih bakica s tržnice čije bi mi priče o tome koliko sinova imaju, kakve su im snahe i unuci, barem malo odvratile misli od mene same. Osuđena sam.
Prazan kupe osudio me na milijun i jednu misao koje su nadirale same od sebe, bez poziva i bez najave. Od smisla života, pa sve do prošlih, a i sadašnjih ljubavi. Nije li smisao života zapravo ljubiti? A prošle su me ljubavi dovele do onih sadašnjih, pokušavajući u njima naći sve ono što mi prošle nisu mogle pružiti? A što sam ja to drugome pružila? Gdje sam podbacila? A gdje dala i više nego što je trebalo? Osjećam se kao da mi netko po čelu lupa silne žigove sa pitanjima na koja nemam odgovore. Uvijek se zatičem u borbi sa istim pitanjima. Baš sam nevjerojatna, pomislim. Totalni mi je kaos u glavi. Ne mogu da ne mislim na one ruke koji su još prije nekoliko sati bile isprepletene s mojima. Na onaj trenutak nježnosti daleko od znatiželjnika. Znam, svijet će se činiti istim kada koraknem iz vlaka. Ali on to neće biti. Umaraju me te ruke. Ponekad. A opet, ponekad mi taman dođu da odmorim svoje ruke. Od žuljeva koje mi je svijet nabio. Njihov stisak nije poput stiska drugih. Ne guši. Znam. Pogrešno je. Kao i što je sve dosada bilo pogrešno. Možda. A što ako nije? Da. To je taj tok mojih misli koje lutaju slijepim ulicama dok sviraju patetični pjesmuljci. Toliko je loših stvari na svijetu. Nesreće, bolesti, ubojstva. A ja si ipak dopuštam privilegiju da sjedim u vlaku i razmišljam o postojanju prave ljubavi. Malo sam takvih vidjela oko sebe. Vidim ljude koji se trude da bi na kraju odbacili sve što imaju radi ničeg. Da. Prava ljubav okuplja mi misli usred svih ovih životnih tragedija koje me okružuju. Nekako mislim da je svijet manje nesretan ako o svim tim nesrećama manje razmišljam. Znam da su tu negdje, ali samo bi razmišljanje o njima izbrisalo ovaj osmijeh s lica i samoj bi sebi ličila na onog namrštenog konduktera koji nije mogao shvatiti kako je dopušteno izviti usne u osmijeh i progovoriti poneku lijepu riječ.
Da. Ljubav nikako da pronađe svoje mjesto u mom životu. Misli skakuću po mojoj glavi bez ikakva reda i poretka. Znam, davno sam rekla i to kako ljubav dolazi u mnogo oblika. Još uvijek nekima od njih pokušavam prodrijeti u srž. Još uvijek neke od njih pokušavam razumijeti. Da. S nekima od njih, još uvijek bezuspješno, pokušavam izaći na kraj. Nekima se želim prepustiti, a ne mogu.
Znam. Znam da ne moram biti ta koja će sve razumijeti. Sa svime izaći na kraj. Znam da je dopušteno ponekad pokazati se slomljenim. U teoriji to znam. U praksi, naučila sam uvijek trčati naprijed, makar i ne znajući gdje idem. Na taj način, krećući se, ne osjetim rane koje će vraški zaboljeti ako samo na trenutak stanem i dopustim samoj sebi da mi do mozga dopre kako sam ranjena. Znam, nekada bih trebala popustiti tu omču koju tako često samoj sebi vežem oko vrata. Ne biti stroga prema samoj sebi. Izbiti iz glave milijune suludih misli zbog kojih me i ovaj kondukter maloprije blijedo gledao. Da. U tom trenutku tako dobro dođu te ruke. U tom trenutku stisak tih ruku donosi spas. I omča polako popušta. U tom trenutku niti jedna od ovih suludih misli ne pronalazi put do mozga. Mirno je.
Mijenjam pjesmu na mp3 playeru. Ovo putovanje me već pomalo umara, pomislim. Voljela bih da ga mogu prespavati i jednostavno se probuditi u svom Osijeku. Ovo neprestano vraćanje filmske vrpce u prošlost previše crpi moju, već ionako potrošenu energiju. Pokušavam dokučiti u kojem sam to trenutku ponovno dopustila nekim ljudima da pokucaju na vrata mog života. Ne mogu. Čini mi se kako su jednostavno pronašli neki stražnji ulaz, neku rupu kroz koju su se provukli. I sada su tu gdje jesu. Opet. Kakav je bio moj život prije toga? I kako, dovraga, nisam pokrpala tu rupu kroz koju su se provukli sada? Je li onaj mir koji sam prije toga osjećala mjerljiv sa trenucima u kojima držim tu ruku? Je li sve to vrijedno toga da izgubim sebe? Kako se otjera netko koga želite kraj sebe, a jednostavno znate da je sigurnije tako? I postoji li itko na svijetu tko mi može dati odgovor na to pitanje?
Da. Netko mora otići. Netko mora pustiti nečiju ruku. U ime onog drugog. Pokušavam pronaći dovoljno dobar mamac da te namamim u onu rupu kroz koju si se provukao u moj život. Da te na prevaru odvedem. Nemam dovoljno dobar razlog da te otjeram. Otkako znam za sebe, oduvijek sam birala osjećati. Nešto, bilo što. Makar to bila i bol. Nisam željela zatvarati se u oklop poput kornjače i čekati da život prolazi kraj mene. Gurala sam naprijed pomičući granice bola te isprobavajući koliko mogu izdržati. Milijun sam puta pronašla razne načine do cilja. Milijun sam puta prošla glavom kroza zid. Nema veze, i to je bio jedan od načina da prođem na drugu stranu. Mislim kako sam napokon došla do one granice u kojoj moram priznati vlastiti poraz. Prestati trčati poput ranjene vučice i napokon osjetiti ranu koja je sve dublja i dublja. Prestati razmišljati o sekundama privremenog mira u kojemu bi svijet stao i u kojemu bi te ruke učinile da mi se zavrti u glavi. Sekunde u kojima bi me zavarale. U kojima bismo se oboje izgubili. Nekoliko sam puta pokušala pobjeći, ali svaki je put ispalo kako bježim od same sebe. I bezbroj sam puta pomislila kako tražim nemoguće. Kako je to nešto jače od mene. I od tebe također. Više ne. Sada znam da mogu sama skrojiti svoju sudbinu. Moram. Pronaći savršen kraj. Za oboje. Sigurna sam kako će boljeti biti bez onog osmijeha koji je toliko puta popravio moj dan. Znam, milijun i jedan ću put samoj sebi postaviti pitanje o tome hoću li moći preživjeti. I milijun i jedan ću put poželjeti posustati. Ali, izdržat ću. Znam da će tako biti bolje za oboje.
U svemu tome, sigurna sam u samo jednu stvar. Koliko god da su me puta pokušali uvjeriti da je sve to bilo pogrešno, sada znam da nije. Upravo je to saznanje glavnim razlogom mog povlačenja. Da. Povlačim se. Moje mjesto, barem u ovom trenutku, jednostavno više nije kraj tebe. Postoje neke druge ruke koje trebaš držati. Moraš. A meni je tek krenuti u potragu za njima. Za nekim drugim osmijehom. Čovjek se nekako s vremenom navikne na sve. Valjda ću i ja na život bez tog osmijeha, pomislim.
Vlak polako zastaje. Na svom ramenu osjetim nečiju snažnu ruku. Otvaram oči i ispred sebe ugledam prikazu onog smiješnog konduktera s početka svog putovanja. „Vaš Osijek vas čeka, gospođice“, izustio je. Ubrzano uzimam stvari, kao da me izlaskom iz samog vlaka čeka spas. Kao da će apsolutno sve prestati kada izađem iz kupea koji me gušio nekoliko sati mog putovanja. Zakoračim na prvu stepenicu. Da, definitivno sam bila u pravu kada sam, još prije nekoliko sati, utvrdila kako u mom Osijeku više ništa neće biti isto. Ako ništa drugo, ja ću biti drugačija. Ako ništa drugo, ostaje mi to što se volimo. Pa na koji god to način bilo.
