Nada Vučičić rođena je u Splitu 1949. godine. Već u osnovnoj školi primijećena je po pisanju lijepe riječi, te sudjeluje u natjecanjima i osvaja priznanja. Do osnivanja obitelji bavi se pisanjem za list Poruka borca, objavljuje poeziju po časopisima itd. Rad i obitelj donose da prestaje s umjetničkim aktivnostima. Za javnost se vraća preko facebook- a i otkriva se i kao slikarica amaterka, iskazujući svoju dušu riječi i bojom.
Objavljuje pjesme u međunarodnim zbirkama: Valentinovo, Gigantica, Zagrli život, Mili Dueli, More na dlanu, Skadarlijska boemija. Objavljuje i u zajedničkoj zbirci ( 20 ) autora „Stihom ispisujem dušu„ u izdanju KULTure sNOVA Zagreb.
Knjiga „Poezija riječi i boje“ je njen prvijenac u kojem razlijeva boju po stihovima, otkrivajuć svoju igru djeteta u traženju onog propuštenog, a snivanog u prošlom vremenu. Članica je Udruženja balkanskih umetnika i jedna od učesnica u projektu istog pod nazivom “Zagrli život”, namjenjenom pomoći deci oboleloj od kancera. Udruženje balkanskih umetnika je u saradnji sa IK „Galaksija“ iz Niša objavilo njenu drugu knjigu oslikane poezije „Dok te sanjam“.
A činilo se
Tu na uglu Frankopanske,
između dva kioska prekoputa Muzeja,
dvorac bez princeze, nema ni princa,
a činilo se,
jednom davno i kratko, da postoje,
u trenu začaranih sanja i pričanja bajke,
kada se gubi svaka nit stvarnosti,
činila se moguća postojanost,
na žrtvenik je bilo položeno srce…
i nitko ne zna kamo su nestale Inke…
Sad
šapuće tišina tajanstveno, predugo
a sve je davno izgubljeno.
Bez riječi
Nisu mi potrebne riječi,
ni olovka, gumica,
zapisi da pamtim, muzika…
Ne čuvam haljinu
u kojoj počiva zagrljaj,
ni dodire ostavljene na kaputu,
ne trebam otiske tvoje
ostavljene u susretima.
Duboko u sebi tebe nosim,
čuvam i imam.
Bez tebe
Bez tebe
sam rasuta kao lišće jesenje
vjetar me raznosi bez reda,
nestajem zdrobljena i osušena,
na smetlište odložena,
zemljom pokrivena,
kao da nisam ni bila
zeleni list radostan u postojanju,
nježan u titranju, ponosan u listanju,
dio grane što cvijeta.
Pjesma sam zaustavljena, neodsvirana,
neodslušana u dijelu našeg sna,
nebom nedodirnuta dok mjesec
sanjivo luta.
Bez tebe nestajem,
sagorena slutnja
vjetru života prepuštena,
u nesnalaženje zatočena,
otpuhnuta.
Bez tebe I
Tako te dugo nema pa zatvaram vrata.
Mudraci me okreću Istoku, put pokazuju,
ja bih na Zapad, tamo je smiraj dana,
tamo su ptice spremne da lete.
Pospremam umorne ruke u prazne džepove,
ostavljam prstenje djeci na čuvanje,
po koju pjesmu da me se sjete,
skoro sasvim potrošene palete boja,
platna, papire… slike započete.
I nije važno tko će me pamtit, tko ime mi reći,
bez tebe dani su tako nevažni i priče o sreći…
a tebe tako dugo nema pa zatvaram vrata,
ponijet ću samo uspomene vrijednije od zlata.
Bezglavo jutro
Dok pijem kavu da otvorim oči
luduju misli podivljale
pa poželim sna duboke moći,
da odmori i mozak i mene.
U raljama života udahe gubim,
prljavi prozori, neispeglana roba,
a ja bih u Indiju (putopisci su krivi),
a mogla bih i u Argentinu (tango se pleše).
Stojim tek na mjestu i u čežnji živim,
u raljama života…
Crveno
Volim crveno
Crvene makove
Krhko se njišu, a vjetar ih ne lomi,
I crvene haljine kada ih nosim,
Tijelo mi griju u zanosnom hodu
Dok ulicama hodim,
I tvoje lice što crveni, u ljubavi
U ugodi…
Vatru volim, toplinom svijetli,
Noseći miris izgorenog drva,
U našoj oazi, kolibi sanja
Gdje sve se može, sve je sakriveno,
Volim crveno
Tako jako, a tajanstveno,
Kao morska zvijezda
što hrli kopnu u zagrljaju vala.
Šapuće Jesen, crvenim lišćem
Pričama davnim, iz drugog svijeta,
Klavir u uglu kolibe naše svira,
Lubavna pjesma meka… soneta.
Dan kada sam upoznala Nerudu
Bilo je to u Zagrebu,
i nisam bila nešto dobro,
neke su crne misli plivale Savom,
samoća me lomila napuštenošću,
i sve je bilo tuđe mi i strano.
Nisu mi se baš pisale ni pjesme,
ma kome da ih pišem i zašto,
Kristove godine u meni
i Judino izdajstvo.
A onda dođeš ti sa Nerudom,
101 ljubavnom…
pa se uhvatim kako hodam Šalatom,
lepršavo, meko i podatno.
Opet sam pisala pjesme.
Fikcija i fantazija ?
Vrijeme nepostojanja
utkano u san –
gle sanjam
jasmin cvijeta i miriše,
okačena Jesen u vremenu
istinom svjedoči varku,
misliš…
nije još Jasminu vrijeme?
U stakleniku toplina,
cvijeta Jasmin…
miris udišem!
Boje platnom lete,
srcem sliku pišem.
Gdje smo se sreli
U praznini nepostojanja,
vakumu tišine,
knjizi bez stranica,
u krvotoku Svemira,
u danu lažnog postojanja
opsjene?
Zašto se pamtimo
sitnicama…
Zar smo zaustavili nepostojanje?
Poništili vrijeme
pa putujemo istim paralelama.
Grešnica
Što sam to tuđe krala,
bez pitanja i dozvole,
u noći sanjama tkala,
radost u zanos pretvarala,
i opet disala?
Što sam to tuđe prisvajala,
tada se ne kajala,
opravdanja izmišljala,
bez savjesti grižnje?
Što sam to tuđe zadržala,
ljubavlju umotala,
suzama zalijevala,
pustila da raste?
I nad Bogom ljubav
rekao je netko,
pa Ti srcem svojim
oprost sada tražim,
ne dozvoli meni ove laži.
To što sam tuđe zadržala
od Tebe je došlo,
što od mene hoćeš,
čemu li me učiš?
Što li sam Ti napravila
da me ovako mučiš?
Zar toliko ohola sam bila,
od Tebe previše tražila?
Mir i radost ne cjenila,
izvorima zahuktalim žudila?
Bez ustručavanja ime ti govorila?
Il’ me samo učiš da čovjek
sam grešan,
kao i svi drugi što životom hrle,
ne znaju da daju, ne znaju da uzmu,
bauljaju k’o pijanci, lude čežnje grle.
I ne žude Tvome oproštaju?
NADINO ŽIVOTNO TRAGANJE U BOJI I STIHU
Jasna u svom trajanju, poetski iznad svoje prosečnosti, utopljena u boje vlastitih nijansi, umaljana u more Dalmacije, odoleva vremenu i Splitu daje jedinstvenost, da to je ona, jer…
Nada Vučičić i njena oslikana poezija postaju specifičnost ovog podneblja i tako odolevaju svemu pa i bezbojnosti življena u koju se uplićemo sami…
Mreža pletenih čvorom ribarskim,
Teško raskidivim, mukom obrubljenim,
Pa se kao riba koprcaš bespomoćno,
Izdišeš u mukama stupicama okrunjenim.
A tek rođeni ne slute, ne znaju,
S nevinom nadom, u očima, blistaju,
Pokušavaju prve korake učvrstiti,
dok stupice rastu i listaju.
Da, ne slutimo, a ipak ulovljeni u tu mrežu življena, tragamo za izgubljenim, volimo i sami sebi postajemo odjek nerazuma u razumu, iluzija sanjara bez sna i nit o koju se pauk oslanja dok plete svoju mrežu, ne bi li ulovio svoj plen i tako
produžio opstanak sebi i nekim novim pletoumetnicima života.
Jaka je ova njena stihovana mreža i od kamenja reči stvara biserje sazvučija. Gorda je i ne odustaje, mada često preti odlaskom, ali i sama zna da nema te staze posute trnjem koju ne bi pregazila, kao ni talasa koji pogledom ne bi preklopila
i vratila ga tamo gde i pripada u isto ono zrnce soli od koga je nastalo more, otapajući stene života vremenom.
Suze nisu poraz, one su tek samo kap u istom tom moru koje kotrlja zrnce peska, kao gromadu trajanja u tajni koju samo srce u njoj zna.
Ne krije ona strah od savesti, jer oslikana bojama svoje Jeseni, raduje se beharu što u njoj hrani neko samo njoj znano Proleće i upijena u svoje ulice, negde u predgrađu moždanog prostranstva, raduje se činjenici, da još uvek ima pravo da voli i bude voljena, ona, tek samo žena.
Pita se ona u pesmi “Gdje smo se sreli“, dok u mislima krivi Nerudu, Jesenjina i sve one klasike koju su joj poetsku dušu hranili u praznini nepostojanja, boreći se u vakumu tišine, tražeći se u knjizi bez stranica, lutajući u krvotoku Svemira, živeći u danu lažnog postojanja, opsjene?
Da li je više i važno zašto se pamtite, kad ste uspeli učiniti nemoguće i zaustavili nepostojanje? Kad ste poništili vrijeme i sad hteli to ili ne, putujute istim paralelama, jer istina ima svoju putanju u ovoj zbirci pod jednostavno složenim nazivom „ DOK TE SANJAM“.
Zato, budimo hrabri i upustimo se talasima življena umaljani u Nadinu crveno purpurnu nijansu voljenja i pronađimo deliće sebe, koje je more uzdaha izbacilo na površinu gde java postaje san…
Dijana Uherek Stevanović
