Pariz me ostavlja ravnodušnom
sve hotelske sobe mirišu isto
skrivenom boli i odlascima
prazninom nepoznatog…
Večeras ću ti oprati noge
tako se najlakše oprašta
poniznost utkana u kose
na jastuku mraka…
Ispisat ću brižnost po tvojoj koži
rukama poludjelog Mjeseca
u hotelskoj sobi čudna mirisa
ostavit ću otisak daha na staklu
oprosta…
Ti samo šuti umiranje bez svjetla
ti samo ne govori ime
ti samo gledaj slijep u mene
i ne pitaj ništa…
davno sam prestala pisati pjesme
i hodočastiti ljubav
