Naučimo razlikovati protivnika od neprijatelja.
To bi bila civilizacijska tekovina.
(Slobodan Šnajder)
Suri dan,
sure zgrade,
suri ljudi.
Tek ponešto bljesne.
Osvješteni smo stalnim posrtanjem.
Đonovi svako malo zapinju o granični zid,
rasturen u paramparčad,
poravnat do nivoa kretanja,
sve zbog čiste zarade.
Ovaj je unosni trgovinski poduhvat doskora slovio kao jeftina ulaznica za brzu smrt.
U gradu bez podjela,
dijeljenja su umnožena na svakom koračaju.
Na komuniste i antikomuniste.
Za nadljude (sa besprijekornim genotipom),
koji su nestali u rasapu sopstvene oholosti.
I podljude
(Jevreje, Sinte, Rome, Lallere, Lovare, Manouche…),
koji su zbrisani uraganskom snagom crnila predrasuda.
U gradu bez podjela,
dijeljenja su boldirana u našim očima i pod našim stopalima.
Sažimamo ih pogledima, marširamo po njihovim obrisima.
Mimo nas neprestano promiču ljudi čija se boja mijenja, a šarenilo godi.
Varietas delectat * – pomislim, lijepa je to poruka,
ali avaj,
glavno je znati koliki su dometi naših pušaka,
naših topova, naših laži…
Sjetim se Petera Fechtera,
mladića koji je mislio osvojiti rahatluk odvažnim preskokom.
Dosegnuti drugu stranu na kojoj je sloboda samo krinka koja privlači lakovjerne.
Je li tada ovako mirisala lipa?
Jesu li tada dopuštali lavandi da nikne?
Jesmo li tada znali koliko smo nemoćni u rukama vještica?
* * *
Suri dan, sure zgrade, suri ljudi.
Tek ponešto bljesne.
Nekoć – motiv sa stare razglednice u Friedrichstrase:
u sredini autobus na dva sprata,
u uglu dama sa bijelim šeširom pored dva kavalira.
Danas – ulični hodač, zajapuren i znojan.
Što, pomognut mrakom, brzo otkida znak sa haube mercedesa,
lijepeći ga uzdrhtalim rukama tačno na sredinu svog trpezarijskog stola,
nekoliko minuta docnije.
* Varietas delectat – Raznolikost veseli
