Ljudi kažu stigla ih starost. Mene je prestigla, shvatam dok se brzinom prosječnog puža krećem ka vratima kuće.
Otključavam vrata i tražeći prvo pogodno mjesto, liježem. Pitam se gdje je moj dobri muž, koji me još uvijek, nakon četrdeset i kusur godina braka još uvijek tolerantno trpi. Uvijek je bio džentlmen.
Rukama prolazim kroz sada već rijetku kosu na kojoj je svaka dlaka bijele boje. Ustvari, bila bi, da se ne farbam. Nemojte me kriviti, volim izgledati dobro za njega.
Ja o vuku…
Na vratima vidim zamagljenu priliku s cvijećem u ruci. Vid mi je davno oslabio od pretjeranog čitanja, ali ionako su mi oči bile najmanje potrebne da prepoznam čovjeka s kojim dijelim život i postelju skoro pola vijeka.
Još uvijek je tako divan i pažljiv. I još uvijek mi, kao i prije nekoliko decenija, krade vlastite ruže iz vrta da bi me iznenadio.
Grli me. Ljubi. I dok stavlja cvijeće u vazu napunjenu vodom, ja u ogledalu vidim oronulu staricu. Posmatram ruke išarane staračkim pjegama, posmatram naborane obraze i vrat. Uvijek sam bila malena, sad sam u poređenju s nekad sitna kao mrvica. Od nekadašnjeg sjaja, ostale su samo oči.
Gledam starca koji sjeda pored mene i privija me na svoje rame.
– O čemu razmišljaš, djevojčice? – pita me, kao i uvijek.
Sliježem ramenima.
– Ovo sam zamišljala. Nas, dva starca koja iščekuju da im unučići potrče u susret. Uvijek sam se pitala hoćeš li me voljeti ovako staru i poružnjalu?
Ozbiljno se naljutio na mene. Naravno. Neodoljiv je kao i uvijek.
– Znaš da si meni najljepša. I neću to da čujem više.
Poljubi me u čelo.
– Hoćeš reći da ti ne smeta što su tablete zamijenile šminku u neseseru? I da ne primjećuješ da posvuda imam male zabilješke, kako ne bih zaboravljala uraditi nešto? Ne smeta ti to što su moje kreme i gelovi za kičmu i leđa okupirali tvoj noćni ormarić?
– Ne, ne smeta mi. Ali naravno da primjećujem. Uvijek sam primjećiovao sve u vezi s tobom. I volim svaku sitnicu. Hvala ti što stariš uz mene. I što si meni dopustila isto.
Napolju se čula graja. Djeca su stigla. On ustaje da ih dočeka, pozdravi. Ja ostajem sjediti nepomična. Razmišljam o svemu što smo prošli. O svim svađama i glupostima, o neugodnim situacijama i strastvenim scenama. Ostala je samo beskrajna nježnost i još dublja i veličanstvenija ljubav. Ostala je legenda o nama, da se priča.
Gradom su davno prestali prolaziti ljudi koji su prolazili kad smo mi bili mladi. I našu klupu u parku je okupirao neki novi, mladi par. Razmišljaju li oni šta će kad ostare?
Ja makar više nemam te brige.
Znala sam to i kad sam imala dvadeset. Znala sam po načinu na koji me ljubi. Kunem se, zbog nježnosti svakog poljupca mogla sam zaplakati.
Smiješim se. Suznih očiju se smiješim.
– Nano – vrišti moj malecki praunuk od dvije godine.
– Djevojčice, šta ti je? – zabrinuto me gleda ljubav mog života.
– Ovo smo se dogovorili jedne davne jeseni. Sjećaš li se? Samo mi je drago da smo uspjeli. – smiješila sam se a nisam ni primijetila da jecam u njegovom zagrljaju.
Osjetila sam kako me ljubi toplim i vrelim usnama, dok mu se suze razlivaju po mom tjemenu.
Te večeri sam se zahvalila Bogu za još jedan dan s njim. Zatim sam nanijela kremu, jednu pa drugu, i dala mu čašu vode da popije lijekove, pa sam ja popila svoje. Kao i uvijek, ukrala sam mu dio jastuka, veći dio našeg bračnog jorgana i kao i uvijek, skupila se uz njega.
Shrvale su me uspomene. Htjela sam reći mnogo toga. Zahvaliti se što me trpio, što je bio sa mnom tu sve ove godine, osvježiti mu pamćenje pričajući o davno zaboravljenim stvarima, pričati o našoj djeci i unucima, ali nisam uspijevala progovoriti. Osjećala sam blizinu smrti i bojala sam je se. Samo zbog mogućnosti da nas razdvoji. Ne bih znala kud ću i kako bez njega. Stisnula sam svojim tankim dugim prstima njegove jače.
Imala sam ispunjen život. Imala sam njega. Sve što sam ikad voljela.
– Laku noć moja djevojčice. Volim te.
– Laku noć, mili. Volim te više.
Poljubio me je. i vratio u mladost poljupcem. A onda smo polako tonuli u san. Dok nam je smrt disala nad glavom. Baš kako smo se nekad davno zarekli.
