spot_img

Odabrane pesme Željka Perovića

MIR I TIŠINA

Često se desi da umoran sjednem
Na klupu u parku da tjelo odmorim
A vjetar hladan i jesen hladna
Zubata od prošlosti kazna
Šiba mi lice i ratuje sa tjelom
I srcem mojim

U meni sve zamrlo
Hladilo okovalo tijelo
A pogled kao da noge ima
Stidan od sretanja u stranu bježi
Da me neko ne prepozna
Da me ne tješi
Od mene se zvukovi kao vukovi
Daljinama skrili

Ni pomišljao nisam
U parku na klupu da sjednem
Nekada sam u prolazu
Krajičkom oka gledao u bijele kose
I šešire do pola glave upale
Što bradom i rukama drhtnim
Štap čuvaju

Evo i vrijeme je promijenilo boje
Sa grana požutjelo lišće
Opalo je
Kao i slike iz albuma prošlosti moje

Ili su krive naočale suzne
Možda se nebo nije umilo
O Bože dali sam vrata zaključao
Ili se hladan vjetar uselio
Umjesto mene utoplio!

Foto: Dušan Stojančević

P O K I D A N E   V E Z E

Jedna rijeka dva imena nosi
A žubori strasno možda i prkosi
Sanjaru na keju što krije ga tama
Nisam tamo a ti si mi sama
Ljubavi moja sta će biti s nama

Gledam Miljacku a žubori Sava
Lebdim noću od grada do grada
A kad čeznem tvoju sliku ljubim
Mislim ona uzvratiti može

O pogledi sjetni iz te tvrde lože
Čamite i blijedi vi budite dane
Evo i zima se hladna sprema
Nadanje moje što te ovde nema!


ZIMSKI  SNJEŽNI  DANI 

Zimski dugi i snježni dani
Trebaju rame i sjećanje
Na zlatne jesenje boje
Da misli toplinom osvježe
Hladnoću da ugraju

Zimski dugi i snježni dani
Trebaju poljubce sočne
Da srca ohrabre
Dodirima raskucaju
I poglede na bjelinu sviknu

Zimski dugi i snježni dani
Trebaju ljubav pravu
Koja će riječ u cvjetak obojiti
I pričom dočarati
Ljepotna zelena i cvjetna polja!

Fotografija: Dragana Trajković

M  E  Ć  A  V  A  

Koračam po ledu istine tvoje
Oko mene rulja povici parole
Mi nećemo dalje ovdje nam je bolje
Makar pili čaja iz ledene šolje

Kočijašu za me upregni saone
Kad konji pojure nek praporci zazvone
Vozit ćeš me tamo amo snjeg se topi
Ja ti nudim piće ako želiš popi

Ajd sad kreni popusti dizgine
Nek projure brda i doline
Šibni jače pa oni su stali
Vidiš da smo na okuci sami

Krš se začu pomjeri se stjena
Sve crveno bijelo vieše nema
Nek i dalje piju čaj iz šolje
Svima njima bit će tako bolje!

MOJ  PRIJATELJ  LISKO

Moje se sunce
Nebom pokrilo
Veliko se srce
U sićušno tijelo
ugnjezdilo

Za jednu godinu sedam godina je
dao

Vragolasto gleda
Samo što ne pita
Zašto
Si suze
Umjesto mene
pozvao

Željko Perović
Željko Perović
Rođen je 1952. godine u Sarajevu gdje mladuje i piše. Zbog iskazane ljubavi prema poeziji u Osnovnoj školi "Dositej Obradović" dobio je niz pohvala i nadimak Pjesnik. Nakon završenog školovanja svoju radnu karijeru započinje u kancelarijama sarajevskog Energoinvesta. Sticajem okolnosti 2002. godine odlazi u Švedsku, gdje iste počinje raditi. Slobodno vrijeme provodi u književnom klubu “Miloš Crnjanski”, gdje ubrzo postaje i član. Završetkom radne karijere vraća se poeziji, ostavljenoj ljubavi. Njjegove pjesme našle su mjesto u mnogim elektronskim medijima književnosti i kulture. Pjesame su objavljne i u tri Zbornika, a dvije sa prevedom na bugarski jezik. Objavio knjigu „Varošina koje više nema“. Član je Udruženja pesnika Srbije.