Čitam po FB poruke kako se treba odreći očekivanja da bi se izbjeglo razočarenje. A šta je život ako nema očekivanja, ako nema razočarenja? Čemu bi težili, na temelju čega bi gradili svoj svijet. Zamislite život bez očekivanja …. Bio bi to jedan siromašan svijet.
E, drugo je pitanje od čega su satkani temelji naših očekivanja, od pretpostavki (neprovjerenih) ili činjenica (provjerenih)? Da li čekamo ili smo aktivni u njihovom ostvarivanju? Ili konkretnije, koliko je realno očekivati npr. da istrčimo polumaraton, a da pri tome redovno ne treniramo ili imamo zdravstvene probleme koji nas sprečavaju da trčimo (npr. ugrađena dva bajpasa)?
I zato slobodno očekujte. S vremena na vrijeme provjerite uvjerenja na osnovu kojih temeljite svoja očekivanja ali očekujte. A šta ako se razočaramo? Neprijatno jeste, ali iskustvo više i signal za preispitivanje, istraživanje, promjene. Na kraju krajeva zar nije najljepša melodija na partituri sa bijelim i crnim dirkama, zajedno daju najljepše melodije. Tako i naša razočarenja upućuju na naša ograničenja, daju dodatnu snagu našim naporima i posebnu boju našim postignućima.
