Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ štampalo je knjigu poezije pod nazivom „Maslinova gora“ kao nagradu za najbolju pjesmu na „V Međunarodnom festivalu ljubavne poezije Pjesnik – Svetionik“. Ova prestižna nagrada pripala je barskoj pjesnikinji Nataši Lečić. Knjiga je opremljena luksuznim tvrdim koricama i odštampana u tirazu od 200 primjeraka.
Lečićka je učestvovala u konkurenciji za najbolju pjesmu na ovom festivalu ljubavne poezije, a odluku o nagrađenoj pjesmi donio je rigorozni žiri sastavljen od Slobodana Đurovića, književnog kritičara i teoretičara književnosti, profesorke Ane Pravilović i Martina Preboa, pjesnika i prevodioca.
„Kao što smo obećali, i u skladu s odlukom stručnog žirija, štampali smo knjigu poezije barske pjesnikinje Nataše Lečić kao nagradu. Ovim činom potvrđujemo našu posvećenost kvalitetu i ispunjavanju obećanja. Knjiga je izrađena s posebnom pažnjom, ima tvrde korice, a posebno nas raduje što je recenziju za ovu knjigu napisao poznati pjesnik Slobodan Ristović, naš dragi prijatelj i česti gost u Baru. Nadamo se da ćemo uskoro imati priliku da promovišemo ovu predivnu knjigu“, izjavio je Labud N. Lončar, predsjednik Međunarodnog udruženja književnih stvaraoca i umjetnika „Nekazano“, koji je takođe urednik ovog izdanja.
U svojoj recenziji, Slobodan Ristović je naveo: “ Ćutim reči, gledam ih kako poput lasta padaju na nit ždrake, pretvarajći se u note.Čitam muziku, propiram narav,umivam se pitomim varnicama.
Šta je to poezija? Možda prolepšavanje vremena, tkanje asure kojom se zastire put ka divotnijem, gde će svoje sjatište pronaći naše misli. Nekako tako nastaje čovek i njegovo ime. Sakupljam japiju za ukrovljenje Nataše Lečić, pesnikinje kojoj je Bog darivao utvino perce, ostavljajući joj na probir u koju će ga mastionicu umočiti, onu od meda ili čemera.
Pesnička ćud je inatna, ona bira strepnje, tako je i Nataša učinila. Njena poezija je mleč strepnje, prekrivena nemirom, onim koji u nekoj Kotorskoj uličici zavodi lastavice i skida žipone prostrte na balkonima umesto pomorskih karti i na kušinu čeka semenku sa krilima od trepavica, da bi njom dočekala osvit očiju nekih.
Ovo su umilne pesme, nalik tepanju, mekotne za pod nesanicu. U kojoj će se do svitanja san mrestiti. Nema u njima borbenosti, nisu to pesme za uz jako piće, pogotovo ne uz ona uz koja se čovek stresa sa osmehom oskoruše.
Tu su da bi te privikle na krotkost, na ono stanje koje ženu čini uzvišenom, potrebnu ne samo zbog lepote, nego zbog živog mira koji se iz nje izliva i sladi vreme. Žena čuva vreme koji jednostavno nazivamo život.”
Iz udruženja Nekazano najavljuje skoru promociju pomenute knjige kao i štampanje novih knjiga u svom izdavaštvu.
