Do decembra 2012 . godine piše isključivo samo za svoju dušu što i dan danas to radi i tek od prije godinu dana aktivan i piše po fejsbuku na nagovor prijatelja.
Jedan od autora s pjesmom „Svijet sanjalica“ u međunarodnoj zbirci pjesnika koju su izdali Citati r.s iz Subotice koja je ujedno i naslov njegove prve zbirke poezije. Ova zbirka naišla je na pozitivno mišljenje kod kritičara, javnog mjenja u televizijskim i novinskih promocijama, kao i održanim u Sarajevu, Lukavcu, Zenici, Mariboru, Rijeci, Beogradu, Subotici itd.
Učestvovao je na brojnim festivalima: Mesopotamia – Beograd, Dani knjige – Rijeka, Festival poezije – Biograd, u Vitezu, Bujanovcu( Srbija), Ogulinu, umjetničkoj koloniji umjetnika u Pagu, Karavanu pjesnika u Subotici i Kaknju i brojnim drugim manifestacijama.
Zajedničke zbirke: Citat rs – Subotica, Umreženi snovi – Hrvatska, Arte knjiga – Beograd, Dani knjige – Rijeka, Antologija pjesnika – Zagreb, Zbornik savremene poezije – Beograd, Pjesme koje život nam znače – Ogulin, Zbornicima Mesopotamije 2013 i 2014, Međunarodnom zborniku“ Branko Miljković – Niš, Skadarlijska boemija, Zbornik radova udruženja pisaca“ Poeta“ – Beograd, Zborniku – Varaždin, Tolerancijom kroz umjetnost, dječijoj međunarodnoj zbirci „ Zagrli život“ – Subotica itd.
Učešće na portalima: Citat rs – Subotica, Afirmator – Beograd, Avlija – Rožaje, Očajavanje – Hrvatska, Udruga – Križevci, NG Buntovnici – Nova Gradiška, Rječju protiv nasilja – Zagreb itd.
Dobitnik je nagrada: Međunarodni festival Mesopotamija 2013 – Beograd , III mjesto u konkurenciji za prostora Balkana sa izuzećem Srbije, te specijalnu nagradu žirija za pjesmu „ Probudi me zoro“ na Međunarodnom festivalu Mesopotamija 2014, te brojnih diploma od kojih najznačajnija za zasluge i učešće u međunarodnoj zbirci poezije za djecu „ Zagrli život“ namijenjenu za pomoć oboljeloj djeci od raka u Srbiji.
U NJIHANJU SVIJESTI ili tek nekoliko reči o poeziji Admira Džibrića
Večiti putnik i sanjalica, Admir Džibrić nas ponovo uvodi lakoćom u svoj poetski Svijet neumiranja.
Zar nije bolje proći ispod duge,
premazane usne nježnim marcipanom,
orošene kapima dobro poznate kiše imati,
svako jutro buditi se,
šaputati u sebi, sad sam Kolumbo.
On, poeta, ne trpi klasiku forme, već slobodan, nadahnut urođenim talentom sanjara uplovljava u naše misli, nudeći nam svojim stihovanim rečima još jednu misao ili možda slapove misli koje čine kapi filozofije upakovane u shvatanja jedinice trajanja.
Lako čitljiv, a ipak metaforičan, pun slikovitih poređenja, lakoćom naivnog slikara nudi niz slika koje mogu biti uramljene u naše duše.
U hodu po tankoj žici
križate riječ nevjera
sopstvenu dušu sladeći
u brzacima neurušenih temelja.
Priznajem da mi nedostaje ona prepoznatljiva “–“ na početku pesme, jer takvog sam ga upoznala kroz njegovo stihovanje. Tada mi se to učinilo neobičnim, kao da želi da istakne taj svoj prvi stih, kao pobedu nad prazninom koja ga je pre tog trenutka obuzimala.
Ove njegove pesme posvećene su Njoj ili kako sam kaže “Tebi koju volim, a ne smijem” i blago toj, jer ima njega koji u svojoj poetskoj Veneri traži utočište…
Putujući svijetlocrvenim gorama
Jeku pločnicima predgrađa srca gasim,
Beskrajnim nasipom ljubavi.
Rušeći barijeru istine
Pišem lekciju bez završetka.
Volim ovu njegovu lakoćom stiha iskazanu poetsku erotiku, bez imalo prostakluka, sa poštovanjem prema ženi, toj enigmi koja ume da razara stene u čoveku i da ga opredeli da voli sve u njoj pa i one tajanstvene mane koje svaka žena pa i ja imam.
Očaj treperavi i obješene sjenke oštrih riječi
zaostalom toplinom i lučom zapaljenim.
Vrišteći crvenih usana
spoznaju prepoznasmo
Ležeći u travi, sami i goli.
On je plivač koji i u ovom vremenu mutnih voda pronalazi svoje morske talase i ne dozvoljava da ga ponese bujica sladostrašća i potreba da bude lovina ili da Amorovom strelom postaje lovac na lak plen…
Kad znam,
Samo jedno more postoji
I u njemu plivam.
Njegova slamka spasa je opet ona, njegova poezija koju oslikava renesansim purpurom i tako u iskušenju davljenika obojenog persimizmom poentira odupirući se vetru i srcu koje jeca u toj nutrini koja snom stiže i do čitaoca kojeg sopstvenim znakom tišine budi i bogati nadom i peva odu životu.
Ne pomišljaj,
tvoja je tuga najveća.
Sjeti se,
i gorih patnji ima!
A život…
Život je bogastvo i moć sadašnjeg vremena.
Danas si tu a sutra možda ne…
Sve može čovjek živ.
U njegovim pesmama pored novih samo njemu znanih izvedenica, postoji i ona veza sa tradicijom iskazanom u mnoštvu arhaizama koji njegove pesme boje podnebljem u kojem je stasao i njegov Lukavac u koji se nakon svih putovanja rado vraća.
Natalija,
ne muči moj svijet, iznutricu izjeda.
U Bosni ti je ljepše, a meni daleko je Moskva
Naravno da nije sve njegovo sthovano obojeno tom profinjenom ljubavnom erotikom, jer u Tragovima ulazimo u svet njegove misaone poezije. Učestali motiv je sloboda koja dobija onu ljudsku osobinu i obraća joj se kao ženi.
Ali ti si ostala ista, strana i daleka,
samo još živa u snovima bez nedogleda.
Čitajući njegovu poeziju i sama osećam žal za onim starim vremenom, koje eto sticajem okolnosti, nisam jednako kao ni on proživela u nekim normalnim okolnostima, već taman kad smo se počeli momčiti i devojčiti, neko nam je oteo miran san zbog svojih ideala u koji se mi očito još uvek ne znamo uklopiti.
Sve je bilo drugačije.
I komad neba tog.
Sad samo srce titrajem napominje
I u sebi šapuće: Starih vremena, Eh, da mi je!
Human ne zbog učtivosti, već po svom srčanom opredeljenju u svoje socijalno misaone pesme unosi marginalizovane ljude iz okruženja kojima želi pomoći, ali nemoćan je, a i samo postaje prosjak, jer „Goli život u umetnosti“ sputava mnoge pa i njega da napreduje imajući talenat, ali ne i dovoljno matrijalnih sredstava kako bi sebe obogatio i usavršio na mnogim međunarodnim pesničkim manifestacijama na koje je pozvan i na koje se vrlo rado odaziva prema svojim mogućnostima.
Zar možete gledati kako čovjek žeđ gasi nečijim ostatkom dok tijelom mu hrli neopisivi mir?
I oni su ljudi,
i oni imaju pravo na bolje sutra.
Braćo i sestro!
S namjerom dođoh u veliki grad.
I ne k’o prosjak,
ali me prosjakom učini.
Gospode, ljudi…
Da li mi vjerujete?
Oni se smiju
I nije ih briga za nas,
a ja noćas praznog stomaka liježem.
Ne želi ni on da odraste kao većina nas, ali to je naše pravo i sve dok ovako ljudski životarimo, hraneći sebe, ali i druge poetskim gurmanlucima, dobro je što kad već drugog nema ima reči i stihova koliko i zvezda na nebu, tako da nam igračke neće ponestati na tom putu poetskog odrastanja.
Bosansko proljeće je još jedan od dokaza njegovog lirskog rodoljublja, gde pejzažima oslikava patriotizam vraćajući se na staze detinjstva Bikodže i na njima oživljavajući drage ljude koji su sad tamo negde, gde rode ne moraju zbog opstanaka menjati svoje utočište.
Oštro je njegovo pero i postaje sablja kada se brani pravda i nešto što je gen roda i traganje za istinom u iskrivljenom svetu, te nije ni čudo što se obraća na ovaj način Zevsu.
O, Zevse!
Pomozi nam u Bosni…
Probudi Davida da pobijedi Golijata.
Čast mi je bila što sam imala priliku da među prvima pogledom razlistam ove njegove stihotvorine pod adekvatnim nazivom „U krošnjama neurušenih temelja“ koje verujem da će naći pravu putanju do čitalaca, jer svi smo mi pomalo drvo, živo biće koje razgranati nebu pod oblake, a ipak korenom prikovani za Zemlju hranimo sebe, a i druge nadom, gradeći sreću nekog budućeg života, ali neurušenih temelja .
Dijana Uherek Stevanović
NJEŽAN KAO APRIL
Sebe ne stavljam u prvi plan.
Nit’ se poredim s cvijećem
što ranim proljećem izroni,
nit’ s jeseni kasnom
kad lišće žuta učmalost osvoji.
Svijet i život su dva točka
što neumorno se kotrljaju, obrću,
jedan, nijedan il’ oba
i u dobrom i u lošem podižu il’ posrću.
Očima ne dajem povoda
da šapću o pređenim drumovima,
vlažni noćni vazduh
i nemogući preokret zovu kumovima.
Priznajem,
drhtim jedino kad spomenu ljubav.
I ne mijenjam stil.
Nisam baš kao mart,
al’ nježan sam kao april.
PROMJENE
O, kakvi se ovo bude moji svjetovi!
Na svakom ćošku vrijebaju, pohota, grijehovi.
A zorom bi da kukuriču crveni pijetlovi,
livadama promaljuju glavu iz trave, mirišu cvjetovi.
Zar od žitka klasje ne uzrije u dolini ljubavi?
I neki novi rađati bi se morali.
Il’ samo mene su na ovoj kugli spopali šejtani,
mozak mrcvare kao i sve nemani.
Ne mogu više, a da ne upitam sebe
dok svi probisvijeti cerekaju se, s zadovoljstvom prijete:
„Zašto baš, zašto izabraše od svih baš mene,
zašto krv piju, jure, šibaju me vjetrometine?“
Otvorite oči i do vas da ne dopru glasovi
uz jutarnju kahvu prvi se kovitlaju strahovi,
prtinu što zameću, i od njih kopne snjegovi,
a srce i duša jauču k’o samotni brijegovi.
Nije li ovo razlog drugim putem da se krene?
U borbu da se ide, a mislim da je vrijeme.
Nije li ovo čemu oči oduvijek streme?
Primjećujem – postajem svjestan,
svjestan trenutne svoje nemoći, za promjene.
SVIJET NEUMIRANJA
Postoji jedno mjesto,
negdje daleko, a meni blizu.
Postoji jedan svijet,
njega se ne odričem.
Postoje jedne ruke
što bez obzira grle.
Postoje jedne oči,
žale, tamo što u snu samo stižem.
PONOS
Glavu gore, seljače!
Pusti nek vjetar odnese
priče vucibatina.
Ti znaš
od zemlje potiče
i krv i dah.
Čovjeka stvorio je rad.
Drvosječe s šumama bitke biju.
Volovi, konji zemlju oru.
Uzgajaš ovce, nosiš opanke.
Tvoj hljeb je sa sedam kora.
Tvoja usta nisu gladna,
nek’ je i crna pogača.
Tvoj skromni dom
veći je nego nečija palača.
Ti,
nikom ne padaš na koljena
ne ulizuješ se, svoj si.
Ti,
rado se gledaš u ogledalu.
Znaš dobro
i šta si i ko si.
NAŠIROKO NIJEKANJE
Čovječe!
Sretnu te na ulici…
I nerazgovijetnost neriješenih nesuglasica.
I dobro – prepoznatljivo nadopunjavanje neusaglašenosti.
Ti, nevoljkog iznjedrenog pogleda
u vatri bezizlaznosti,
i uz naviranje novih kolosalnih grešaka
samo na tren
zagušiš razmetljivu konverziju,
adresiran sklop riječi utihne.
I nije važno
crnica, zemlja što dahće,
gavran u blizini grakće,
drhti smežurani oblak,
šmokuće uznemiravajući korak.
Kolotečine nerazmjerne uz prizvuk melodičnih neravnina
opet ne umrtve savjesnu usklađenost.
Bijela zastava ti ne viri iz džepa.
Padaš, ustaješ,
rađaš samouvjerenost,
bolje sutra postoji.
Svaki put ima i svoj cilj.
Borbom odaješ da si još živ.
