O Ružici Ciko…
Da, da rođena sam kraj velike rijeke Dunava, i širokim prostranstvima plodnih oranica,i onda otplovila dalje. Široke ulice Beograda osluškivale su prve moje korake, prve pjesme linije iz šarenica, i kako sve u životu teče dalje, tako sa rijekama Dunavom i Savom koje se ulivaju u more i moje se putovanje završilo na obalama Bokokotorskog zaliva-tačnije u malom gradiću Tivtu u Crnoj Gori.
Rođena 1949. godine u znaku lava, osvajala sam korak po korak kamenje mukotrpnog života radeći mnogo poslova, a zapravo sa željm da samo slikam i pišem. Kako u životu nije sve jednostavno ni lako, tako se i moje želje rastegle na čekanje dugi niz godina. Često umijem da kažem, – školu i poslove obavljaš od potrebe-a iz prirodnog ubjeđenja stvaraš svoju unutrašnju ravnotežu – iz ličnog primjera duhovne hrane za umjetnost, slikanje, pisanje, pjevanje itd. Čuvajući zapisane redove iz mladosti kao veliko gusarsko blago, spremajući ih u zatvorene prolaze, da bi konačno došlo vrijeme da svijetlo dopre do njih i ispiše naslovna imena: „Poema o Magnoliji“,
„Staza Pepela“,“ Sudbino kako ti je ime“, „BOKA-biser o krilu Amora“,„Glas za samoću“, „Olovka i priče“, „Nokturno“. Priličan broj stihova nalazi se u Zbornicima ili proznih priča u elektronskom izdanju. Još uvijek ima broj bezimenih koji čekaju svoje krštenje – ili kako sam autor kaže strpljivo čekaju na pješačkom prelazu da se upali zeleno svjetlo.
Razgovor vodila Biljana Noković iz radio Tivta.
LAGANIM KORAKOM UVODNIH RIJEČI
Zastaću, pred dodirom znatiželjnih očiju, lagano, gipko milovanje, poput bešumnog traganja, čekanja u mislima, saznanje:
Zašto se tražimo, u zjenicama vodenih tokova nemirne rijeke.
Zašto se, ćutnja prepoznaje?
Je li to, samo prolaznost tanani kristali nebeske duše, oblikovan sopstvenom sudbinom. Ili je hod nesvijesnog, nemerljivog vremena, stamene ljepote koji tajanstvenom igrom riječi – ćuti odgovore.
Zub vremena, nikog ne miluje…
Ruška
TI ZNAŠ
Ti znaš, bili smo sami
u polju jasmina
dva siročeta cijeloga
svijeta
i nismo trebali ništa
do soka sa usana
Bili smo tako mladi
dvije rose
nepopijene
divlje želje razbuđene
dva bisera
nanizana
Ti znaš…
bili smo tako mladi
kose nam je vjetar
….zamrsio.
ZAMAH
Kroz ludilo beskrajnog prostora
juri sumaglica nevidljivosti.
Nerazum navlači kamene gromade
i čeličnim zagraljajem ograđuje vidokrug.
Koliko je sunčanih putanja prošlo putevima povratka
i opet istim glupostima ludih putovanja,
svemirom mozga puni se vasiona.
Olovno užarena kugla svojim letom nadvisuje vidokrug,
zaslijepljen zjapi otvor presahle lavine.
Dimi se već ohlađena magma novog kratera,
ostavljena za sledeći krug.
TIŠINO
Imaš hiljade imena, a lutaš u neviđenom prostoru,
u unutrašnjosti bez prezimena.
Ili si ponos razvila trnom divlje ruže povijuše.
Kreni, tragom odbjeglog daha što guši hrastove grane.
Spusti svoje tragove do zemlje,
udahni miris iglica bora i jele.
Možda tim udahom razbiješ ponosnu tišinu,
što jedva dronjcima golotinju skriva.
Plamena vatra rukama skriva
ogoljene stranice putene strasti.
Prihvatam igru tišine.
Pion sam na šahovskoj tabli.
Začas me pojedu i sklone u stranu.
Navlačim ponos, čelilnu branu.
ODLOMAK – „NOKTURNO“, poetsko prozni tekst
TRAGANJE
Tragam, talasanjem svoje unutrašnjosti, o zatomljenoj neiskazanoj dilemi snova i jave, lomim misli stazama kretnje, korakom tvrdim, gorskim, planinskim i ravnicom morskih udolina, nejasnom unutrašnjom jekom.
Nijemi, usamljeni zov, odjekuje planinom.
Eho se vrati u dubinu dječijih snova, ubrza disanje i podijeli se na iznemoglu tugu. Rasu se rosa kapljom sa obala natopljenih misli iz samoće otvorene košnice.
„Bože daj mi snage da prihvatim, stvari koje ne mogu promijeniti.“
Kako i kome prenijeti ovu viziju vodilje o planinskom bespuću i građevini sazdanu od bolnih riječi, kako je ispuniti košnicom meda, bez kolica radosti i ljepote.
Krećem, nesvijesna sopstvene snage, kroz trnovito traganje, za tajnom prirodnih životnih darova.
Planina, život.
Nije to samo, jaka i gorda riječ sunčeve zrake ili ribarska mreža, prepuna svjetlosti, koja se sudbinski uplela u viziju moje čestice. Uz nju je oslikan, vjekovni kamen nebeskog lika koji mi je titrao pred očima dugih niz godina, zajedno s’ razgranatom Maslinom, upijajući iste sokove.
Kako je misao poletjela u visinu neba, u početaku sam tražila dozvolu da ove putešestvije nazovem „Pričom“ ili glasnikom riječi koje još nijesu rođene, da bi bile ispisane. Imala sam nedopustivo pravo, ma kako god je imenovala da ne promjenim tokove nabujalih misli. To ću dopustiti, ipak, velikom nebeskom Umu da uradi sam, ma koliko se ovakve stvari protivile zakonima fizike o zdravom razumu.
Ispisati je s’ njegovom pomoći jedinim perom srca, nadom duše, dubinom sopstveno iznjedrenih riječi. Makar se i posvađala sama sa sobom, raspravljala ili sporila, neupregnute riječi trebam upregnuti u kolo mislene dokučivosti.
Mnoge životne stvari, predodređene same po sebi se događaju i bez najave pitanja, onda, kad se moraju dogoditi.
Možda, mnogo prije, nego li smo i svjesni dogođenog jer izgleda da je sve na svijetu stvoreno s’ razlogom.
Tako u postojanje malih običnih ljudi, kao što sam ja, ne treba sumnjati. Oni su nekom logikom nebeske knjige, ispunjeni životnim optimizmom, koji na jednostavan način odgonetaju duboka lična
iskustva i razmišljaju, o vremenu postojanja.
Često je prisutna izreka: „Ako mome bogatstvu dodaš duplu nulu, biće to duplo ništa ili pune jasle, šuplji zalogaji.“
Taj preko potrebni, ventil hladnog humora štiti od previše kosmičkih informacija, objektivne i surove realnosti, kad jezik vesla more ne dovaća.
Ako je moje zemaljsko iskustvo ili neiskustvo sveumna bašta, u koju uranjam, onda shvatanjem i prihvatanjem te intuicije, mijenjam sebe u sebi.
Postajem sopstveni ili njen sluga. A sluga ne smije iznevjeriti gazdu, da ne uvrijedi sopstveno prirodno postojanje.
To je nevjerovatno prosvjetljenje glavnog glumca o pozornici svijeta. Ako uz Božiju pomoć ništa ne uradiš sopstvenim snagama, za sebe, ili ne možeš krenuti naprijed, jer te prošlost drži svojim lancima. Zavjesa se spušta, kalendar nastavlja listanje dalje.
Izgubljenog nema u stanicama čekanja, kakve ironije na trenutak pomislim, kakvog li jada?
U lavirintu, zemlje, čovjeka, nebeskog prostora, ponora i pakla, postoji uzvišena svjetlost ljepote.
Dugine boje.
One su tu ispred, vidljive oku. Postojano jačaju
nade srca i duše, zatvaraju ograde nejasnih,
nemogućih, i pomamnih želja. Vrijeme je dokazano
prenijelo, da sam čovjek kroz svoju živu prirodu ima
potrebu zastati u magijskoj fontani htijenja. Izvagati ih.
Izbrusiti. Pa zaploviti nabujalim rijekama želja.
Da. Treba odabrati pravu, liniju i mjeru. Nije zaludu rečeno: „Što naopako krene, naopako i ide, ili još bolje što se dogodi u životu, dogodi se u jednom trenu.“
Osnaženo srce nebeskim duhom, čeličnom voljom ima lakši prolazak nametnutim vjetrovitim stazama, suza i bola, ka radosnom, smijehu i veselju.
Srce odbija vjerovanje za moranjem i žrtvovanjem.
Vođena tom nekom višom silom iz sopstvenih dubina, krenula sam u otvorenu baštu duše kao novorođenče, što prati tople otkucaje majčinog srca.
Postojana kao ptica, tragala sam za bojom sopstvenih misli. Ili su one same jurišale iz nepregledne tvrđave različitih osjećanja, iz koje zajedno, onako usputno izlijeću i radost i tuga, samoća, bijeda, patnja, lelek i plač.
– Tvrđava tvrda. Riječ istinita. Um svjetlosti visoko, a provalije nebrojeno. Izabrati, nije uvijek jednostavno ni lako, a pritom pronaći pravu kočnicu, bilo je još teže.
Znala je moja tvrđava, da osjeti toplinu i popusti tvrde zidove, riječima slova suzom olova, vrišti pričom i starom i novom, ali ostaje pravi prijatelj. Ni, tada mi nije nudila rame za plakanje, već je
sprečava da do suza i dođe.
Često sam pitala: „Tvrđavo, imaš li zvono za mene?
Ako imaš, zašto zvoniš više puta?
Zašto ne zatvoriš vrata?“
Kad zazvoniš nebrojeno, tu povratka nema. Tad pomiješam sve dugine boje i dok pružam korak svjetlost ne mogu pronaći, nestajem kao kapljica vode poslije kiše.
Pomozi mi da ustanem…
Zima… i sve zime redom, godinama taloženih misli, imale su uvijek istu neprihvatljivu mraznu studenu hladnoću.
Napuštena i sama, zadržavam se u tužnom pogledu preko horizonta traganja, poput ogoljenog drveća, bez lišća i soka. Rano je majka zemlja upila sokove, onih koji su me voljeli. Ojađeno djetinjstvo, nosim na nejakim plećima golemog i mučnog bremena…
Ako su odlazili, jedan po jedan, zašto su morali baš na Božić i Novu godinu? Zašto su ostavili u srcu zimsku hladnoću, pred dane blagdana?
– Drhti mi izgubljeni smisao.
Noćne sjenke živih misli keze se o zidovima, a moj nemoćni pogled ne razlikuje stvar od stvari, samo želi pobjeći.
Strahom bojažljiva mi duša uz njih je našla misaonu toplinu u Božićnom stihu, gdje anđeli stanuju u dječijoj duši. Stihovi kao slapovi pretakali su se u spektru boja nebeske svjetlosti. Prečesto ih ne razumijevajući postali su deo govora i ponašanja uz vatru, gdje se treskom zatvarala iskra od uljeza.
– Kapali su stihovi, razlivale se boje, rojile se misli, zvonila su zvona, ali ljubaznih riječi niotkuda, samo vjerovanje u viziju, koja me je vodila.
Zvono se glasne u glavi,
Ne napuštaj stazu hoda, ispod nogu kamen klimav, učvrsti ga snagom duha, sv’jetlom bojom tvoga puta
DUŠO LJUDSKA POSTOJANA
Ponesi me do obale, gdje miruje voda plava,
ponesi me do izvora, gdje je bistra voda hladna.
Tu mi kamen ti postavi,
pokazaću da postojiš,
cijelom svijetu dokazaću,
možda zato i postojim.
Kada su misli postale životno svijesne, imale su malo više godina od djevojčice u pubertetu, sa tertom o plećima teškim osam godina.
Umnožavale se godine bez brojanja, samo sa upaljenom svijećom na Badnji dan, suzom o Božiću i Novu godinu.
Nada da će doći bolji dani, molitva nebesima da daruje ljubav anđela i ostavi ga zauvjek u bašti
zemaljske duše.
Bio je to nijemi vapaj. Da boja oživi i riječ
progovori.
Zato se nemoj krstiti, što iz bašte duša pretačem kaplje koje pjevaju i plaču… dok putujuće misli iz kamenog soka, razlivaju smisao…
IZ RECENZIJE
„SVETLOST, BOL, PESMA, SMEH, LJUBAV…“
„ … Svet je topao od tame.
Grlim dodeljeni deo.
Onaj korak ne treba mi više.
Joguni se svetlost hoće meni bliže … “
Zajednički predmet svim umetnostima su priroda, život i čovek, a međusobno se razlikuju samo po načinu prikazivanja čovekovog života, načinu na koji obeležavaju predmete i izražavaju osećanja.
Neke od umetnosti na sasvim uzan način, dok druge mnogo obuhvatnije prikazuju čovekov život.
Na primer: Vajaru je potreban materijal za oblikovanje figure (drvo, glina, mermer);
Slikaru je za izvlačenje linija u crtež neophodno (platno, boja, kist);
Muzici su potrebni (instrumenti, pojedinci, horovi).
A šta treba književniku?
Književnik traži reč, govor i naravno traži SEBE.
Jedan broj književnika u stvom stvaranju polazi od
tačnih (egzaktnih) metoda, držeći se činjenica,
proučavanja i istraživačkog postupka.
Dok drugi stvaraju umetnička dela koja predstavljaju
prelaz između nauke i umetnosti.
Oslanjajući se na „psihološku smisao“,
Ružica nastoji da prodre u dno psihe živeljnja, odnosno u
slojeve podsvesti i dovede ih u vezu sa svojim
osećanjima, raspoloženjima i mislima, uvek u potrazi za
mirom i ljubavlju.
Ružica želi da postigne poredak svesti u kome vlada
drugačiji moral, koji ima svoj smisao. Ona u stvari
želi da u dijalogu između dveju strana celovite stvarnosti
humanizuje sve što je čoveku dostupno.
Ovim stilom, stilom lirske proze, ona nam
približava i otkriva nedokučivo.
„…Treba izbeći stranputice koje te odvlače od srži
problema. Suočiti se. Odgovoriti na izazov. Samo se tako skida oklop…“
Predrag Opalić, književnik i novinar
Knjigu „NOKTURNO“ možete poručiti putem maila u_bu@outlook.com i tako podržati humanitarane akcije Udruženja balkanskih umetnika i pomoći deci koja se nalaze na lečenju.
