Oduvijek sam zbunjivala ljude. Doživljavali su me sudeći prema sebi. Njihova percepcija mene često je bila kriva. Opterećivali su me komentari. Slušala sam opaske onih koji me ne poznaju. Kako bi i mogli znati, kada je oko mene zid. Promijenila sam se. Nisu shvaćali. Nedostaje mi onaj dio mene koji je ostao izgubljen. Riječi postaju pogrešne. Iluzije ponekad plaćaju preveliku cijenu. Zašto? Jer im damo moć. Vladaju nad razumom. Ljudi tek primijete izgled, stil i način izražavanja. A nitko osim Boga ne zna značenje istine. Suočavanje. Strah. Zanesenost. Možda je tako najbolje.
Paradoks nisam izbjegla. Susret. Okružena mnoštvom naišla sam na identično lice i stas, ali je pogled bio mrvicu zatvoreniji. Nevjerojatna slučajnost i sličnost. U moru različitih, našla se kopija ličnosti. Zastala sam i promatrala tog čovjeka. Svaki dan bio je na istom mjestu. Oko njega suveniri, školjke i razglednice. Prolazila sam uputivši samo pogled. Ne mogu pobjeći od podsvijesti, realizirala se u stvarnost. Nešto veliko budilo se u meni. Nisam mogla suspregnuti iznenađenost. Ali, to nije ista osoba… To nije on, iako sve upućuje na to! Ne zna mi ni ime, ni put, kao ni ja njemu… Primjetio me, gledao, okrenuo se. Vraćala sam se tom ulicom. Nevjerica je rasla. Kao da sam opet živjela u prošlosti. Kružno poimanje vremena. Hod je postajao sve laganiji, a buka se smanjivala. Na kraju, samo sam vidjela njega. Tog neznanca koji mi je jako dobro poznat.
