Posle mnogo godina na um si mi pao,
ne znam gdje i kada sam te izgubio,
ja sam te ponajbolje znao
i ja sam te zato i ubio.
Nevini dječače s’ strahom od svega
nisi takav mogao ostati kraj njega,
tvojeg alter ega…
On je htio odrasti i probati sebe,
htio je da živi na sve čet’ri strane,
morao je zato da ubije tebe
i da liječi svoje strahove i rane.
Ti si bio smetnja na tom putu slave,
strahovi su tvoji najzad došli ti i glave,
te utvare nisu lažne već su bile prave…
Nevini dječače sjećam te se slabo
al’ i dalje nosim sve ožiljke naše,
negdje si se smotan na stopalo nabô
a ja sam se tako na srču od flaše…
Oprosti mi, evo molim sada,
ja sad shvatam, molim te izvini,
ti si bio ta prokleta nada
koju sada tražim, dječače moj fini…
(Zbornik savremene poezije KRBalkan)
