Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika Nekazano održalo je promociju romana „Nemoj nikada ubiti puža“ mlade Emine Pepeljak Agović održana je u holu Srednje ekonomske ugostiteljske škole u Baru. U programu su učestvovali Emina Pepeljak Agović – autorka, Zdravko Đuranović, Damir Maras, Ina Đuranović, Vladimir Cerović, Mladen Babović, Gordana Srećković, Goran Radičević, Aleksandra Đurović, Enesa Sukić, Goran Hot i Labud N. Lončar kao moderator.
Veče je otvorila Gordana Srećković, pjesnikinja koja je najavila program i pozvala Labuda N. Lončara, predsjednika Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“, da se obrati prisutnima i preuzme ulogu moderatora.
Lončar je pozdravio goste i zahvalio se u ime udruženja, posebno se zahvaljujući Srednjoj ekonomsko ugostiteljskoj školi i njihovom profesoru Neđeljku Necku Đuroviću na pomoći pri realizacij ove večeri. Pored toga posebno se zahvalio pjesniku Damiru Marasu, pjesniku, kompozitoru, muzičaru i pjevaču koji je veliki prijatelj udruženja i grada Bara a koji je samo za ovu priliku doputovao iz Liča, Hrvatska, koji se za ovu priliku odlučio na dug put. Put kojim pokazuje prijateljstvo i pripadnost udruženju Nekazano. Time je dokazao da nijedan put nije dug ako ga želimo preći i ako smo istinski prijatelji i pripadnici ovako sjajnog udruženja. Istakao je i činjenicu da je Marasu Nekazano ostalo „dužno“ promociju knjige koju mu je objavilo a ista nije dva puta održana zbog uvođenja mjera u vrijeme Korone.. Pozdravio je i Zdravka Đuranovića crnogorskog pjesnika i velikog estradnog umjetniku, čija je druga knjiga poezije u pripremi za štampu, naravno u izdanju Nekazano i odmah pozvao Đuranovića da svojom pjesmom pozdravi goste, što je ovaj i učinio a na veliko zadovoljstvo publike.
Gordana Srećković, pjesnikinja iz Holandije, je prisutne upoznala sa biografijom autorke Emine Pepeljak Agović, posebno napominjući činjenicu da je autorka član udruženja Nekazano. U to ime Mladen Babović, predsjednik Skupštine udruženja uručio je Emini člansku kartu udruženja i održao prigodan govor dobro došlice.
U ime Nekazano, profesoru Đuroviću, uglednom prosvetnom radniku, kulturnom poslaniku i velikom poznavalcu istorije, Lončar je uručio člansku kartu Počasnog člana udruženja, još jednom se zahvaljujući na dugoj i nesebičnoj saradnji koju udruženje ima sa SEUŠ-om i samim profesorom, posebno ističući njegovu želju i podršku mladim talentima u izražavanju njihovih sposobnosti.Profesor Neđeljko Necko Đurović se zahvalio i kako je rekao prijatno zatečen ovim činom i istakao da se zalaže da pomogne svim učenicima i mladima talentima, kao i za što bolje odnose među svim narodima bez obrzira na vjeru ili bilo kakvu drugu pripadnost.
Program je nastavljen uz poseban scenario koji je za ovu priliku uradio Lončar a koji se svodio na razgovor sa autorkom o njenom prvijencu, kao i razradu samog romana u čemu su mu pomogli članovi i prijatelji Nekazano. Autorka je na pitanje otkuda ideja da napiše ovako poseban roman i sa ovakvim nazivom rekla: ‘Kao mala imala sam svog malog psa i zli ljudi su ga otrovali ubacivši mu u dvorište parče mesa premazano sa otrovom. Kada je umro, osjećala sam se grozno i taj nesrećni događaj ostavio je na mene duboki trag. Moji profesori u školi, Radoman Čečović i Milutin Obradović, prepoznali su u meni na časovima dar za pisanje i u tome me ohrabrivali. I tako je vremenom nastao ovaj roman. Ovim putem im se zahvaljujem kao i svojoj i muževoj porodici koji su me podržavali u mojoj želji za pisanjem.’ – kazala je Emina.
Nakon razgovora sa autorkom Lončar se osvrnuo na recenziju ovog romana koju je pisao njegov uvaženi i cijenjeni prijatelj, vrsni poznavalac književnosti i teoretičar književnosti Slobodan Blažov Đurović, koji je bio spriječen da prisustvuje promociji. Istakao je veoma važan diot iz Đurovićeve recenzije a to je »Ko tvrdi da smo mi uopšte živi?…neki su umrli na dan svoga rođenja, a neki su se rodili na dan svoje smrti, al još uvek lutaju. I dok hodaju asfaltom kosti im se suše«. Besumnje, reči dostojne nobelovca Andrića.
Lončar je onda pročitao recenziju koju je sam pisao pod imenom “Kako sačuvati sebe u vremenima zla“ u kojoj je istakao: “Pisana istinskim snovima i surovom zbiljom, uvodi nas u zamršeni svet ratnih strahota. Autorica nam kroz zanimljivu priču daje osećaj da je roman pisan kao dnevnik, i stavljanjem datuma koristi veštu varku kojom nam prikriva istinu – ti datumi zapravo predstavljaju naše dane, sadašnje vreme. Jer, sva su vremena ratna. Slike oca, majke, prijatelja potvrđuju da je reč o tananom i osetljivom štivu, kojim se sopstvena osećanja vešto podmeću i prikriva pravo lice čovečanstva. A to je bratoubilaštvo. “
U nastavku programa vođeni moderatorovim najavama pojedinih poglavlja publici su se pojedine djelove romana čitali: pjesnik i glumac Vladimir Cerović, pjesnikinja Aleksandra Đurović, Ina Đuranović koja je i kao lektorka kazala svoje viđenje radnje romana. Pjesnikinja Gordana Srećković, dramski pisac, umjetnica i glumica Enesa Sukić i pjesnik Mladen Babović.
Između njihovih govora svojom pjesmom uveličali su, a na radost svih prisutnih, ovo veče uz stare hitove poput „Evo zora“ od Bojana Bajramovića i „Zbog jedne divne crne žene“, a u izvođenju velikana na muzičkoj sceni, kojom vlada više od dvadeset godina cijenjenog Zdravka Djuranovića, kao i kantautora, muzičara, pisca uvaženog i cijenjenog člana udruženja Damira Marasa iz Hrvatske.
Za završnicu večeri, Lončar je odlučio da autorka pročita poslednje poglavlje iz romana, što je izazvalo oduševljenje publike, među kojom su bili i njeni roditelji, kao i roditelji njenog supruga: “Dugo sam razmišljao, prijatelju moj. Noćas ću svoj život dati kao zalog da nisam kao oni. Prijatelju moj, nemoj nikada, bježeći od vojske, ubiti nedužnog puža.”
Na kraju večeri, Lončar se ispred udruženja Nekazano još jednom zahvalio Srednjoj ekonomsko ugostiteljskoj školi na pomoći da se ova večer realizuje, kao i svim prisutnima. Takođe, najavio je još jednu promociju poetske knjige za djecu koju je napisala Sanela Ramadanović Softić, koja će se održati 18. maja.
Nakon toga, uslijedilo je zajedničko fotografisanje za uspomenu, potpisivanje romana, kao i mala gozba koju je pripremila Emina. Druženje se kasnije nastavilo u Caffe Baru „Ciao“ uz prijatno ćaskanje do kasnih sati.
