Almasa, tvoj Mesec je vodu uzeo Sahari
I to nije kazna, već milost prstiju svemira.
Znaj, pustinja je samo jedan način disanja
A takvom disanju, pluća nisu materica
I grlo nije kolevka u kojoj dete plače.
Pesak pod tvojim stopalima najlepše priča
Kada su ti stopala bosa i kada ti se hidžab
Odvoji od lica kao kora od drveta koje grli.
U daleku želju tuđeg oka tada te vetar uvije
I postojiš kao zahir, ovenčan kobnim usudom.
Kada si bila zrno, Almasa, tvoj otac ti je pevao
O senci koja te je dozvala sa presušenih izvora
Dok se lažno sunce u ustima slučajnog čoveka
Sa jezikom igralo Boga, čelika i dobrog vremena.
Almasa, nebo koje ne zna kako da stvori kišu
I Sunce će lako u oblak zakopati. Otrovati ptice.
Postoje svetovi u kojima si samo telo jednog imena
Koje se nikada mleka sa majčine dojke nije napilo.
Jednog dana, poželećeš da te je manje bilo
I dok se tvoji dlanovi budu opraštali od zrelog voća
Prva reka u Sahari, poteći će iz tvojih zenica,
Dete u tvom naručju nazvaće te svojom boginjom
I shvatićeš da sva ona putena ljubav
Koja se dogodi u danu koji se zove Umiranje
Nikada neće skinuti Zemlju
Sa visokog plafona vasione.
N.D.
