Pričaj mi, kad riječi postanu moć,
Kojom niko ne bude želio da vlada.
Kad svako slovo, što predje preko usana,
Bude gorka kletva za one što nikad plakali nisu.
Kad dođe maj, pričaj mi o prkosnom decembru,
Jer srcu je hladno, a led mu stitove stvara.
Ne pričaj mi o plavetnilu neba velikoga
Dok ja zurim u sazvežđe proslih ideala.
Ne pričaj mi o sinjem moru, zemaljskom raju
Jedna sam od onih sto na buri pluta valovima.
Ne pričaj mi o vjetrovima hladnog Antartika
Jer eolske struje prate me dok ja pratim Imago mundi.
Ne pričaj mi o ljudima, poštovaocima anarhije uma,
Jer, ne vjerujem masi, ni mijenju izrečenom.
Ja vjerujem čovjeku, kad jeste ono što jeste, čovjek,
A istom tom čovjeku ne vjerujem kad mi priča o čovjeku.
Nemoj da mi pričaš, ni o mojoj kosi ni očima
Ni o prokletstvu što ga nosim na nestasalim leđima,
Jer na kraju, I ja sam valjda čovjek.
Pričaj mi, kad riječi postanu moć,
Kojom niko ne bude želio da vlada.
Pričaj mi o ljubavi, nedoživljenoj, neodživljenoj,
Jer jedino tu laž iz usta čovjeka mogu da oprostim.
Dok svi ćute, I ja ću ćutati muklo,
Jer ako progovorim, zrikavci ce za mnom da me prate,
A ja ne želim da ljudi govore.
