Nebo se nad zemljom mojom naroguši
i pocrni, onda kad me tuga svlada,
a naša se zemlja raspraši i puši
dok sa neba topla kiša pada…
A kada si bolestan i kada si zdravo
ovo tuđe nebo uvijek isto, plavo.
Naša gora behra i zeleni
i cvijet je bijeli krasi,
kad smo od sevdaha opijeni,
tad nas miris od behara kvasi…
A njihova gora ne zna oči njene,
njihove su gore iste, uvijek su zelene.
Na planini iznad zemlje moje
sakuplja se snijeg i kravi ga rosa,
vrhovi su naši zlatne boje
kao njena kosa…
A planine ovdje kamene su cijele
i uvijek su iste, uvijek su im bijele.
