NAJAVA Kvizorama na naslovnici najavljuje novi roman Petra Pismestrovića u ana-fori iz Beletre. Nakon „Lukinih žena“, bit će to u Beletri drugi roman slavnog karikaturista koji svakodnevno crta za izdanja austrijske Styrije, a svaki tjedan za hrvatsku Kvizoramu. Premijerno, donosimo odlomak iz novog romana Petra Pismestrovića, koji oživljava romatično doba novina čiji karikaturisti znaju tko je bolji, a tko najbolji! Kvizorama s najavom novog romana Petra Pismestrovića bit će sljedeći tjedan na kioscima u cijeloj Hrvatskoj.
„Halo, je li tu Pjer, onaj mladi karikaturist?“ začuo se muški glas tipičan za pušače, polupromukao i grub.
„Pri telefonu, tko je tamo?“
„Ovdje Stari Mačak.“
„Oprostite, ne razumijem.“
„Tvoj prethodnik.“
„O, to ste vi, nisam vam prepoznao glas“ – pravdao sam se. Kako bih i prepoznao glas koji nikada putem telefona nisam čuo. Valentin Maček, kojega su svi zvali Stari Mačak, jer je strašno sličio na junaka stripa našeg velikog majstora Maurovića, koga sam i sam kao klinac čitao, bio je legenda lista. Kad su me primili u radni odnos, osjetio sam koliko ću težak teret morati nositi. Maček je bio zaštitni znak “Noćnog glasa”, njegove karikature prodavale su novine. Bio je omiljen u gradu, ali i cijeloj zemlji. Pokraj svoga potpisa na svaku karikaturi stavljao je crtež malog crnog mačka, koji je postao i maskota lista. Ali kad je došao red da ide u mirovinu, nije bilo druge, slovo zakona se moralo poštovati, pa su pronašli mene kao „novu veliku nadu“, a žalili za Mačekom. On je povremeno objavljivao u konkurentskim listovima, tek toliko da pokaže da je još uvijek najbolji. I bio je, priznajem, bez imalo zavisti. Radio je puno duže nego što sam ja imao godina. Iako je bio legenda, o njemu nisam puno znao. U redakciji su o njemu uglavnom pričali anegdote. I pretjerivali. Imao sam veliku sreću da je moj Glavni bio moderan čovjek i da mu je moj mladenački rad više odgovarao od renesansnog stila moga prethodnika.
„Čuj, mali, možemo li se nakratko naći negdje na kavi? Nešto bih te pitao, onako u četiri oka.“
„Može“, odgovorih bez razmišljanja.“Kada?“
„Ako sad imaš vremena, pretpostavljam da si završio posao za danas!?“
„Jesam, gdje da se nađemo?“
„Siđi ovdje do gradske kavane, vidjet ćeš me odmah. Bok, vidimo se.“
Prije nego što sam uspio otpozdraviti, veza se prekinula.
Izišao sam iz redakcije razmišljajući što to Stari Mačak treba od mene.
Do sada smo se tek nekoliko puta sreli. Prvi put kad je bila neka redakcijska proslava. Iako nisam posve siguran kakva.
Čini mi se da me je Popaj predstavio Mačeku. Zaboravio sam detalje, vjerujete. Tada se još nisam najbolje u svemu snalazio. U svakom slučaju, bio sam zbunjen. Imao sam osjećaj da me ni ne gleda, i to što je Popaj rekao kako sam ja novi redakcijski karikaturist – kao da je prečuo.
Bilo mi je žao, jer bio je moj idol. Kako klinac kopirao sam njegove karikature i divio mu se.
Ali kako sam svakodnevno radio, pomalo sam zaboravio taj neugodni osjećaj i svog velikog prethodnika. Sretao sam ga još nekoliko puta, u prolazu i kad sam mu se jednom javio i pozdravio ga u želji da stanem i da malo popričamo, pogledao me je i prošao bez riječi. Očito me je zaboravio ili mu je bilo svejedno.
Po izreci, koga nema, bez njega se može – i ljudi u redakciji su sve manje uspoređivali moj rad s njegovim, a i čitaoci su mi bili sve više naklonjeni.
Stigavši do kavane primijetio sam ga odmah. Prepoznao bih ga i da mi nije mahnuo rukom u kojoj je bio slamnati šešir. Kako me je sad prepoznao, pitao sam se, a onda nije. Valjda mu je proradila krečana.
Petar Pismestrovic: Sve zbog jedne… , Beletra 2025.
