Čim noć počne gustinom da bridi
On nosi pun kofer zavodljive nade,
Prazno oko samo šuplji ram vidi
Ispucale usne krvlju mi se slade.
Ravnodušno slušam tišinu dok jeca
I bludni glas kako šaputanjem zove,
Polomljena strast ranjeno odkleca,
Potrošene šanse ne stvaraju nove.
S poderanog srca sad komadi vise,
Zakrpa na zakrpu, nevješto šivena,
Snove razbježane ne okupljam više,
Od utvara postah grjehom obljubljena.
Nema te oluje što me tukla nije
Spirala sa mene svako zrno želje,
Sa zvjerima ljutim jedino se grijem
Očnjake im oštrim za novo veselje.
Nisam ti ja Faust željan slasnog vina,
Odavno sam popila moj pehar gorčine,
Ironičan smijeh zvoni iz dubina.
O, Mefisto naivni, gdje su ti vještine ?
