Dobro jutro!
mislim da se to tako kaže kada se želi nešto ispričati. Nisam baš sigurna pa..
Ja sam Kate. Ne znam što to znači ali dođem kada čujem tu riječ.
Ljudi imaju riječi, mi ne!
Imam i dva brata. Šefuju mi pa se često obeshrabrim.
Ona me tješi. To znam jer joj je glas nježan i vibrira prema meni. Draga mi je do trenutka kada povisi glas i zabrani mi u ulazak u kuću. Tada poludim. Šaljem joj mislima pitanja, ali ona ne popusta.
Prima onog odurnog Mikija i debelu Crnu. Mi ostali smo osuđeni na dvor. Na pletenu košaru u koju nam se trpaju i drugi iz susjedstva.
Zato sam danas, a pada kiša, odlučila naći dom.
Zaglumila sam vjevericu i uspentrala se na stablo. Tako je lijepo nagnuto nad Milinu terasu. Mila je gluha i neće ništa čuti. I vrata u njenu spavaću sobu su otvorena.
Vidim krevet. Lijepo namješten. Ooo blago meni. Treperim od ugođaja.
Ispružila sam se između jastuka. Ljudi zbilja uživaju. Zato valjda imaju riječi. Možda ću i ja sada dobiti riječi. Možda im uspijem reći svoje želje.
Tonem u san. Lijep je. Sita sam i sretna. Trčim za gušterom. Treba mi igra.
Prenem se naglo. Mila u rukama ima metlu i viče groznim glasom. Kako može, pa gluha je!
Skačem po sobi…
Gdje su vrata… vrata bože.
Skok na stablo pa u dvor u grebuću košaru. Tresem se. Braća me dolaze vidjeti. Ona me doziva:
Kate, Kate
Uzima me u naručje. Smiješi se. Voli me. Zaboravljam šok deložacije i predem.
