Jutrom sam žena
koja brine o kući, ručku
još snena
u vječitoj trci, neraspletivoj
zbrci
malo novca tisuće obiteljskih želja
ponekad poslijepodne ponudi predah
s večeri pada sjena, javi se želja
posložim boje kistove i platno
olovku papir i još koješta
u uglu hodnika bez danjeg svjetla
postajem hvatač vlastitih snova
uvijek ista i uvijek snena…
obična žena
u noćnom zvuku grada što me nit’ voli nit’ mrzi
seciram sebe od rođenja
grad drevni, politiku, događanja, prijateljstva
opredjeljenja
ljubavi davne i ove zadnje, godine, sprovode
rođenja
knjigu uspomena
ruka na platno slaže, na papir stavlja,
duša ljepotu traži slušajući Cohena
Ped zoru umorno sve klone…
(pred jutro tebe sanjam dok budi se grad)
smetlari već metu ceste i Hitna žuri
odlaze sjene – ja na svakodnevi rad…
