MRTVE OČI GLEDAJU KA ISTOKU
(put groba mog)
—————-
Napomena; pisca su unaprijed osudili da je priča mračna i depresivna.
…………
Zovem se Vladislav Tešman.
Moje oči su mrtve i gledaju ka istoku.
Tamo vodi put. Tamo nas sunce čeka.
Tamo putuju naše molitve. Tamo putuju naše želje, naši snovi.
Sve putuje ka suncu.
Ono što neće, sunce pošalje svjetlost da proguta.
Sunce je veliko, sunce je preko puta, odmah s druge strane horizonta.
Kad sam umro, dušu su mi odnijeli vrapci, a jedan grobar me ispratio, grobar koji je volio da piše.
Umro sam mlad, napustio jedan grad,
jednu zemlju, napustio jednu kafanu, jedan šank.
Ostavio sam nesuđenu budućnost da padne šaka nekom srećniku. Ostavio sam voljenu dragu, ne na ulici, već na kućnom pragu.
A u sokaku ostavio sam riječi u svom tragu, u svakom koraku.
Ostavio sam suzu blistavu i gorku.
Ostavio sam zadnju poruku
I jednu rijeku, divnu i duboku, bistru i široku.
Sad ležim i ćutim, sad počivam okrenut prema istoku.
Moja djeca se smiju.
Moja djeca trče raširenih ruku.
Moja se djeca raduju i skupljaju svice po mraku.
U mojoj avliji behar s trešnje pada na mladu djetelinu.
Rastu maslačci i bijele rade.
Hiljade šarenih leptira leprša ispred vrata kuće moje.
I moja draga nosi vizantijsko plavu haljinu.
Ponavlja mi ime i zna da je život jedna blistava i strašna stvar.
A ja sam im svima ostavio ljubav na dar, nešto malo kupinova vina u podrumu, neke hartije i uspomene na one dane kad bio sam s njima.
Sad dolazi zima, inje na grane pada.
Mraz ilovaču steže.
Vosak se sporije topi pa i svijeće duže gore.
Nekad dočekaju mrak pa se i mrtve oči u noći ozare.
Dok sam bio živ, ja, Vladislav Tešman, volio sam grobare.
S njima sam sjedio i pio rakiju. Dijelio cigare.
S njima sam sjedio i slušao o njihovom životu.
O njima sam pisao priče i pjesme.
Dizao sam spomenike njihovoj ljudskosti.
Žena me je grdila, psovala, znate, ona pijance nije voljela.
A ja sam i dalje na groblja išao, častio moje drugare, vesele grobare, i iznova priče slušao, pa opet o njima pisao.
A moja žena me opet grdila, ona se opet srdila, a ja bih buket lavandi poklanjao i često nježnosti na uvo šaputao.
Priznajem, bio sam lud, bio sam u najmanju ruku blesav, pa sam lutao, često, baš često skitao, od kafane do kafane, eto, tamo sam bio ako te ko bude pitao.
Nekad su me tamburaši ispraćali zorom, a vidi sad, besjedim sa samim sobom. Ležim tu ispod ilovače teške, zagledan u put, dalek i žut, onaj što vodi na istok. Da krenem pješke, ne mogu. Da letim, anđeo nisam. Da se provučem kroz ovaj prostor, ne mogu, ni duh nisam.
A kako su me nekad molili da prestanem.
Kako su mi nekad lijepo govorili.
A ja neću, pa neću, već se drznem, pa još jednu rakiju trznem.
I eto mi sad. Mrtve oči gledaju ka istoku.
Gdje sam bio, šta sam radio.
—————
Mrtvi život slave više nego živi.
