Kada je zazvonio telefon trgla se i pomislila kako nije kod kuće.
Bila je umorna
od misli što su stvarele mrave u njenom umu. Zvonjava je bila uporna pa je iznervirano skočila, zgrabila slušalicu , udahnula i umilno rekla:
– Izvolite, stan Melite Hruščić, pri telefonu njena pomoćnica. Gospođa je trenutno nedostupna. –
– Ma hajde, to sam ja, Neven , tvoj prika, ne glumataj. Siđi dolje u “ Astru“ popij kafu i čuj moju jadikovku. Molim te, trebaš mi. –
Razmišljala je samo trenutak. I mrzila se radi toga. Zašto sebi dozvoljava te gluposti? Svoje tuge i umore?Zašto ne pospremi svoj život kao što čisti stan?
Sjedio je u polutamnom uglu sa cigaretom u ustma, glave nagnute nad stol i papire složene pored čaše. Podigao je pogled čuvši otvaranje vrata, vidjevši je mahne.Obožavala je taj pokret. Kao kada ptica raširi krilo. Uočila bi ga i bez pokreta ruke. Nije znao. Nije trebao ni znati. Igra je lijepa samo dok se igra.Uvjeravali su se kako su prijatelji,
pravi, iskreni i odani. Povjeravali se, ponekada ispijali kave zajedno, pozdravljali se
po zajedničkim poznanicima i čuvali svaki u sebi svoje neotkriveno.
Nije postavljala sebi pitanje voli li ga, ni voli li on nju. Jesu li samo prijatelji ili…
Ali kada je bila s njim… mravi su napuštali njen um. I smijala se tako sretno.
A on je volio gledati taj smijeh. To je otkrila davno!
