Ponekad pomislim da se ova naša ravnica pruža u nedogled.
Da se u smiraj dana,tek iznikla pšenica ogleda u nebu,kao u ogledalu.
I da Sunce tako čvrsto grli zemlju ne dajući joj da se razdvoji od neba.
Tad moje srce zatreperi od sreće,od one iskonske praljubavi.
Ljubavi satkane od paorske krvi i znoja
i tamburice koja se čuje u praskozorje
i one teške majčine suze dok prati sina u rat.
I onda uzviknem – a glasa nema,
jer se i on stopio sa ovom mojom ravnicom!
