Volim ovaj grad. Moj grad. Iako je to grad propuštenih prilika i propasti. Iako se iza svakog ćoška krije nevolja, koja vreba kao mačka, pa iskoči nenadano. A mi, sitne duše, k’o miševi. Nekad umaknemo, nekad budemo pojedeni, ali preživimo. Jer nevolja nas uvijek ispljuje ispred nekog drugog ćoška.
Idemo dalje, niz ulice, niz aleje, plivamo u masi ljudi. Uhvatimo ponečiji pogled, pozdrav…
Podmuklost dominira, igre se igraju, gubi se, pobjeđuje se ili ostaje nerješeno.
Volim ovaj grad iako svi iz njega odlaze. I ljudi i prilike, uspijeh i ljubav. O da, ovo je i grad izgubljenih ljubavi, koje se više nikada ne pronađu, iako je ovo mali grad. U ovom gradu se živi, diše, radi, i na kraju iz ovoga se grada odlazi. Nekako je postao kao peron, gdje čekamo neki bolji autobus, neki bolji grad. Svi odlaze ostavljajući tu lijepe uspomene, jer znate nekad je ovo bio bolji grad.
Sad je kao tijelo bez duše, ali pronaći ću njegovu dušu jer ovo je moj grad.
