Prošlost je sjena koja me stalno prati
na mjesečini od života kojom tumaram,
umornim riječima, ranjenim pjesmama mojim,
na koje su dizali pobune i bacali kletve
idući kod cigana da vračaju u kosti mrtvih životinja,
a one se odupirale, pijane i krvave moje pjesme,
zaljubljene i bolne, pritisnute mrakom, ali ipak srećne,
I gdje sam dočekivan iskrivljenim putokazima,
zbog kojih sam puno puta išao pravim putem
ali na pogrešan način, razočaran i bez vjere u sebe,
potucao se po tuđim kućama u modra praskozorja,
vukao moje izbjegličke kofere,
i gledao kako rastu gradovi koje će srušiti
Prošlost je s druge strane horizonta,
kao lovac i njegovo oko s druge strane nišana,
prošlost je ta koja drži prst na obaraču sutrašnjice,
strpljivo vreba i cilja u moje dane buduće,
i uvijek se plašim da će me ponovo stići,
poput hladnih, zubatih sjena u praskozorje,
poput ledenog pogleda lovca, kao pogodak sačme
Moja večera je sinoć umrla za stolom
Ja sam pojeo njenu smrt, i svoju glad zajedno s njom
Moja pjesma je sinoć razapeta između zidova
I moje misli se sada upliću u njene riječi,
kao kosa u paučinu, mi se baš teško rastajemo.
Ja joj na koljenima prilazim i molitve prinosim
Cjelivam svako njeno slovo poput svetinje
I nikad je neću servirati na neku trpezu
Jer sve što je na trpezi to još iste noći umire
Moja duša krvari, pogledaj mi oči, vidiš li?
Ja sam srećan čovjek, ja sam do bola srećan čovjek
Ali i dalje patim, jer što više volim to više osjećam
A svijet je tužan, zar si zaboravio, rođeni?
I prošlost nas prati, poput sjene, poput hladnog pogleda lovca
I prošlost nas stiže kad sunce ubije dan, s druge strane horizonta
Večere umiru u noći, trpezama oluje struje i tišine dobuju
Ja razapinjem pjesme između neba i zemlje
Umjesto zastava, i kazujem ljubav umjesto himni
Pucajte, zli dusi, ovaj ovdje vas ne plaši
Pucajte slobodno, ovo ovdje ne umire
Stajaću čvrsto, neka me vide!!
Prošlost drži prst na obaraču, pazi, pucaće
Hladne oči iza nišana vrebaju, odlučno
Hladne sjene dolaze u sumrak, čuvaj se..
