Prije nekoliko dana vidio sam jednog posrnulog banovićkog boksera. Nema šta da jede. Na divljim odlagalištima jalovine skupljao je ugalj. Nekad je bio poznat kao čelični momak. Znao je udarit tako jako da to osjete i protivnikovi preci. Ali, sudbina se često poigra s njima. Bokserima. Rat je uzeo svoj danak. Neimaština i siromaštvo, nemogućnost obrazovanja i društveno sivilo su samo preduslovi da ispečeš školu na ulici. I propa’neš. Kao što reče jedan filozof: „Milion stepenika je do vrha, a samo jedan do dna.“ Dok ga gledam kako se u prljavom, crnom znoju kupa izvlačeći ugalj i boreći se za koricu hljeba, pred očima vidim svjetla velikih arena i čujem zvono. To pada Džo Luis od ruke Roki Marćana. A šta naš bokser vidi treba pitati one koji diktiraju našu crnu sadašnjicu. Ma, oni sigurno ne vide!
Ovo je priča o boksu i borcima koji su ovom sportu dali svoj potpis.
Eh, ta Alabama! Toliko siromašnih i tako mnogo robovskih potomaka. I tako mnogo uspjeha za one koji su se izvukli odatle! U Lafajetu je maja 1914. godine rođen Džo Luis zvani Smeđi Bombarder (u nekim izvorima i Crni). Rođen je u porodici Berou i to kao sedmo dijete. To je porodica bivših robova. Otac je imao malo bijele krvi, dok je majka bila napola Čiroki indijanka. U doba poslije Prvog svjetskog rata njegova porodica je u velikoj migraciji krenula put sjevera ka Detroitu, gdje će se obreti nakon dugog lutanja. Sve to zahvaljujući rasnoj netrpeljivosti i KKK-u. Prije toga otac je u dobu, dok je Džo bio šestogodišnjak, smješten u instituciju i Džo o njemu vrlo malo zna. Otac je još bio živ kad je Bombarder počeo grabit ka uspjehu, ali stari to nije razumio. Bolest mu je razum pomutila.
Majka je htjela da on uči svirati violinu, ali on je bježao na treninge i trenirao do besvijesti. Bio je uporan. Imao je nekoliko važnijih borbi kao amater, ali zbog svega što je bio i kako je tukao vrlo brzo su ga zapazili sponzori, bijeli treneri i svi značajniji ljudi iz svijeta borbe, te je vrlo brzo postao profesionalni teškaš. Imao je 72 borbe i samo tri poraza. Naslov je odbranio 25 puta i to 21 put nokautom. U karijeri je 52 puta nokautirao protivnike, a držao je titulu od 1937 godine do 1949 godine. Niko nije ponovio ono što je uradio Džo. Taj rekord još uvijek je u njegovom vlasništvu, iako je naš svijet napustio davne 1981 godine. Pisati o njegovoj crnačkoj borbi tj. borbi za prava crnaca bilo bi previše u tekstu koji ima namjeru samo pisati o lijepim i veličanstvenim stvarima koje su uradili ljudi sa margina života. Ljudi iz siromašnih i zatucanih sredina. Svjetlo je moguće. Samo ako imaš želju, upornost i čisto srce. I ako si spreman na mnogobrojna odricanja. A Džo je bio. Njegovu reputaciju čistog crnog momka (jer to je bilo pogano vrijeme podjela – kao danas na prostoru EX Yu) njegovi menadžeri su gradili tako da se u javnosti Džo nikad nije smio pojaviti ili slikati s bjelkinjom, nikad tokom borbe nije likovao nad protivnikom i slično. A bjelački mediji su ga gurali u legendu. Rat je ubrzo došao.
Fašisti. U želji da unište sve što je drugačije. Ali tu opet dolazi jedan crni dječko iz Alabame. Šta bi Hitler dao da ta Alabama nije dala takve sportiste i ljude. Još crnce koji znaju da prkose.
Uspon fašizma i nacizma u Evropi 1935. godine bio je trn u oku svim normalnim ljudima. Na scenu stupa Džo Luis i njegov nadimak će tad da se zalijepi za njegovu ličnost. U jeku Benitove ere i napada na Etiopiju svi antifašisti su bili na strani Mahagonij Borca kako su ga neki prozvali. Čuveni meč protiv Primo Karnere će Luisa vinuti u mit. Legenda je rođena. Fašizam je nokautiran. U to doba će oživjeti i rivalstvo protiv Švabe Šmelinga, ali i njega će Džo da prebije. Kako je samo taj Džo udarao?! Antifašistički. Kako je siromašni „drugačiji“ i „bezvrijedni“ momak iz robovske porodice znao da prebija te u paklu rođene „bogate“ i „odabrane“ „bogu najmilije“ fašizmom zadojene borce. Prije ili kasnije sve dobije političke konotacije.
Sve je moguće. Ako imaš cilj, hrabro i čisto srce, malo pameti i uz mnogo odricanja možeš krenuti putem za legendu. Džo Luis je to i uradio. Te iste godine Bombarder je dobio i nagradu od Asošijejted Presa kao Atleta godine. Poslije samo par godina u osvit rata Bombarder je ponovo pregazio Dojčera za samo par minuta. Milioni širom svijeta su putem radija slušali prenos, a u samoj Areni je novi meč između Šmelinga i Luisa pratilo rekordnih 70 hiljada.
Kada je rat počeo Luis se uključio u prikupljanje ratne pomoći i u tom periodu je zabilježena i njegova izreka: „Mi ćemo pobijediti, jer smo na Božijoj strani.“
To što je kasnije na njegovo ime bačena mrlja zbog finansijskih, poreznih i drugih utaja, a koje država može natovariti jednom čovjeku, mi nećemo spominjati i ulaziti u analize. To je samo još jedna bokserska ili sportska priča. Menadžeri, ljudske „hijene“ i ini su uvijek pleli klupko oko ljudi koji su postigli nešto u svom životu, gurajući ih ka onoj jednoj stepenici s koje se vidi dno.
Poslije par slomova, više upropaštenih brakova, finansijski problemi usmjerit će Džoa prema njegovoj drugoj strasti. Golfu. U San Dijegu će postati, početkom pedestih godina, prvi crni golfer u okviru PGA Toura. Značajnu ulogu je i tu odigrao. Njegov povratak ka boksu bio je početkom pedesetih, ali njegov povratak će ostati upamćen po borbi sa Roki Marćanom. Budući prvak ga je nokautirao. Bombarder je miniran. Marćano ruši legendu za ulazak u istu.
Čitamo se narednog ponedjeljka.
