SLAVIMO ŽIVOT !
( BEZ RIJEČI, MOLIM…)
Slabost je mnogo tužna spoznaja karakternih ljudi tvrdog srca i usamljenih jahača divljih vjetrova života…
Najslabiji smo onda kada shvatimo da smo ranjivi, da ne možemo uvijek i sve sami, i da trebamo prihvatiti nečiju pruženu ruku prijateljstva iako je nismo tražili…
Čovjek je čudno biće i svako od nas je individua za sebe…
Čovjek hoće primiti pomoć drugog čovjeka pod uslovom samo ako je sam traži !
Čovjek hoće pomoći drugome čovjeku, ali nikad i nipošto ako bi time i na koji način, i za mrvu jednu, poremetio svoj privatni komfor i komoditet. Ali… ima i one vrste koji se nadju u toj nekoj priči, koje sudbina na čudan način upozna i učini da oni gordi, naviknuti na samostalnost ipak prihvate ispruženu ruku prijatelja koji je sam sebe postavio kao Andjela čuvara…
Mnogi su jaki samo na riječima i zbog takvih nekad izgubimo kompas u životu pa počnemo nevjerovati u čuda i mogućnost da Andjeli ipak postoje…
Ljudi Andjeli, čuvari koji nas čuvaju od nas samih malo govore, brzo reaguju i pojave nam se u život bez najave i ni od kuda…
Jednog takvog poznajem.
I nisu uvijek bitni oni koji nam kažu :“ Imaš moju moralnu podršku !“…. A da pomognu ne zasuku rukave čak i ako znaju i mogu pomoći… Takve treba upitati :“ Imaš li ti za mene štogod konkretnije ?“
Pune su nam bolnice i pretrpana su nam groblja. Zauzeli su svoja mjesta svi oni što su imali i sa svih strana primali – moralnu podršku….
Nekada su riječi suvišne i teške onome ko ih sluša… Nekada nam zvuče izlizano, istrošeno, lude su i neozbiljne… No ipak… Nekad puno znače, tako ih trebamo, hvatamo se za njih kao za slamku spasa, tješimo se…
A nekada zbog njih patimo, nosimo svoju tugu i patnju sa sobom…
Zbog riječi se predamo – životu, bolu, bolesti, radosti, sreći i na posletku ljubavi….
Riječi nas ubiju, riječi nas ožive, zbog riječi preziremo i volimo… Djela su pečat.
Čovjek koji malo koristi riječi obećavajući on puno čini, pomogne nam i učini da u trenutku i mi sami ostanemo bez riječi… Ali ta tišina mnogo govori.
Trenutak bez riječi izmedju dvoje satkan je od osjećaja neme zahvalnosti, suza, smjeha, olakšanja… Tada riječi u glavi od zbrke stvaraju red u duši kao kad ljeto iznjedri sunce, zamirišu lipe, novi dan krene u obilazak, fontana života zažubori, sreća kao dah uplovi bez straha u naša čula, misli, tjelo…. Pustimo da nas ponese pa osmjeh sa lica ne skidamo, tako šuteći a iz očiju nam riječi izlaze :“Hvala ti, dobri čovječe… Tebi koji s namjerom ili sudbinom udje mi u život i bez pitanja razreši moje strahove i dileme !“ (u slučajnosti ne vjerujem)
Spuštam gard, počinjem da vjerujem da i Zemljom hodaju Andjeli…
Osjećam sreću, radost, zahvalna novoj šansi da započnem život – bez sumnji, ono najgore je ostalo negdje iza mnogih neprospavanih noći.
Život je ipak lijep.
Zato večeras,
slavimo život !
Miroslava Ivković Janjušević
04.07.2019
