Miris uspomena u staroj kući

Znate li onaj prokleti osjećaj kada želite da bude sve kao prije, da živite tamo gdje ste živjeli i da se vratite u bezbrižno djetinjstvo? Baš taj osjećaj je imala Dina tog dana kada je stajala pored svoje stare, napuštene kuće. Stara kuća je izgledala poput starice u devedesetim godinama. Kuća je baš nalikovala na staricu punu bora i izgubljenu ali koja je imala još uvijek onaj sjaj u očima. Dina je konačno odlučila da dođe tamo gdje je prije živjela. I da pogleda prošlost u oči. U dolini prošlosti zaspalo je njeno djetinjstvo. Gledajući u staru kuću vraćala je prizore iz starih dana. Dobrih starih dana. Zakoračila je na drvene stepenice koje su u sklopu drvene verande. Razgledala je, dodirivala i zadržavala suze. Tu je provodila ljetnje noći sa porodicom. Provodila. Da, sada je to samo sjećanje iz jedne dobre prošlosti. Ulazeći u hodnik, drveni pod se pobunio i počeo je proizvoditi jezive zvukove. Kuća je imala dvije male sobice, kupatilo i špajz. Sasvim dovoljno za život i sreću. A ona je prije željela više, a nije znala da je više- ništa. Sada, tek sada zna ! Koračajući prema jednoj sobi osjetila je jak miris. To je miris uspomena. One mirišu naljepše ali i bole najviše. Počela je teško disati. Kada je provirila u jednu od soba, tamo je ugledala jednu uspomenu koja prikazuje sretnu porodicu sa prijateljima, smjeh, druženje, bezbrižnost… Zatreptala je, a pred njom je bio samo drveni pod koji šuti dok ne staneš na njega. Ona gazi po podu a po njoj gaze uspomene. Kuća jeste bila mala ali je imala veliko srce i dušu. Udahnula je još jednom uspomene a oslobodila suze i izašla iz kuće brzim koracima. Pod je odjekivao.