11. Mirela OSMANOVIĆ ĆUPINA
Rođena sam 7.7’79 god.u Mostaru. Zaljubljena u pisanu riječ od malih nogu. Moje pjesme su objavljene u zbornicima MIli Dueli, Tebi pjesmom za Valentinovo i Prijateljstvo uklesano stihom. Udata, majka troje djece i nena (baka) predivnom malom dječaku. U skorije vrijeme planiram da objavim svoj prvjenac.
BEZ RIJEČI I DODIRA
Tako je dobro sresti te
nakon toliko vremena,
između nas cijeli jedan život stoji
baš poput ulice
što nas u ovom trenutku razdvaja.
Ipak,
ne prilazi.
Ne pružaj ruku
kao da smo stari znanci,
znaš i sam da nikada nismo bili samo to.
Stani,
nemoj ni da pokušaš
ono što ti u mislima čitam.
Zagrljaj neće riješiti ništa,
znam, ako se prepustim
ostat’ ću zauvijek zarobljena u njemu.
Pusti
nek’ pogled ostane pogledom prepleten
i bez riječi i dodira
najjače te volim.
12. Nada VUČIĆIĆ
Nada Vučičić rođ. 1949. god. u Splitu. Piše i slika i uživa u igri riječi i boje. Objavila je dvije samostalne zbirke, dvije elektronske , a ima oko 40 pjesama objavljenih u međunarodnim zajedničkim zbirkama.
ŽELJA
Školjke tražim na
obali čežnje.
Kada bih mogla
ostaviti sebe negdje
kao val na pučini zebnje.
U ljepoti dana zastao treptaj,
neće da prođe,
udara more valom što dođe,
pjevom ostalih ptica,
na jug ne lete
pa poželim opet očiju zagrljaj.
A zima stiže surovo hladna
prati je tuga inja sa trepavica,
ožiljci nježni što nastaju dok
zatvara se rana.
Kada bih mogla ostaviti sebe,
negdje…
Šapućem moru da napravi val
izbriše stope nježne,
podari zaborav.
13. Stjepan BAJIĆ
Dolazi iz Zagreba, student filozofije i religijskih znanosti. Godine bih jedino prešutio jer smatram da mogu zavesti čitatelja. I volim sve što vole starmali.
NOS
Naravski, radi se o mom.
Mrkva mi je nos, no ne zbog pelina
ili hladnoće; genetika ga nije pomazala
nesklonošću spram bubuljica. Nos
i po njega izdavajuća narančastost, kao i
snješku, bio bi moja rana, dijete
koje nisam tako iznojio i odgojio,
da nisam shvatio kako u bȉti obojen
nema ništa nova ovom svijetu,
naoko mrkom i bijelom.
Svijet se nagledao živótā i živòta
sama, da su mu dosadili. Spašavaj se
kako znaš! Nije to teško. Podložak
bojama je praznina, tako prozvana,
a zapravo život, svijet, čovjek, dalek,
neznan i mrzli, zato što nije u nama,
nismo u njoj među sobom se sazvali
i pojasnili. Okreni joj se, resko zaplači,
pa prestani i pravi se da ju ne vidiš, da
vidiš, zadirkuj, kao meko, slijepljeno,
lijepo kao vidokruzi koji se šire,
zaslijepljeno, tek rođeno štene.
14. Petar BEATOVIĆ
Petar Beatović rođen je u Beogradu 1976. godine. Završio je Sportsku Akademiju u svom rodnom gradu gde trenutno živi i radi. Pisanjem poezije bavi se od svoje 14. godine i do sada je izdao 1 zbirku pesama pod nazivom :“Boja mog života“.
IGRA
Neozbiljan si,
igraš se rečima
kao mladim leptirima,
kao što se deca igraju
sa ušećerenim jabukama“
„Neozbiljan si“
Reče devojka
sa očima boje hibiskusa,
ovlaš dodirujući
uflekani kaput jutra.
„Igraš se“
Šapuće prolaznik bez lica,
dok oko njega
drhtulje kapi kiše.
A šta mi preostaje?
Osim leptirića vezanih
za lomljive zglobove mašte
i oluje u sazvežđu
uličnih svetala
što rikošetiraju se o tavanicu?
Ništa…samo igra
sa ulogom prevelikim
čak i za one koji znaju ishod.
15. Boško LAKETIĆ
Laketić Boško, rođen je 03.03.1993 godine u Mojkovcu (Crna Gora). Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a sada je student na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, odsjek Istorija. Pored toga i društveno je angažovan… Piše pjesme, priče, satiru… Do sad je nastupao na brojnim književnim događajima, od kojih je jedno samostalno autorsko veče, na kom je prestavi svoj dosadašnji književni opus, bez obzira na to što se nije ostvario kao samostalni autor sa nekom knjigom. Što se tiče knjiga do sad je samo učestovao u našem zborniku ,,Mili dueli“, na koji je posebno ponosan kao i na sve ono što se dešavalo oko Milih duela. Smatra da je danas umjetnost, a posebno književnost u nekom ,,mračnom podrumu“ van svih dešavanja i da kao takva u ovom vremenu se mora uzdići i biti putokaz čovječanstvu za neka bolja vremena, a ne zatvarati se sama u sebe bježeći od stvarnosti.
IDI, SAMO IDI
Slušaj, ovo ti nikad nisam smio reći…
Dozvoli mi da ti ukradem koji minut
Znam i sada da neću imati vajde od tog
Al’ skupio sam evo zeru hrabrosti
Da više ne bježim od poraza svog.
Ćuti, pusti da oko nas sve utihne…
Da se prostor tišinom ispuni
Sve pokrete okolo ignoriši
I sve velike misli ostavi po strani
Udahni duboko i što tiše diši.
Pogledaj… gore…u vedro noćno nebo.
Vidi kako Mjesec izgleda dominantno
Velike zvijezde ostavlja u drugi plan
Jer ne bi podnio da me gledeaš u oči
Boljele bi me svaki bogovetni dan.
Nemoj, ćuti…želim samo da ti pričam…
Gutali su me dani, vrijeme je tutnjelo
Sve se mjenjalo, samo nešto bizarno nije
Trudio sam se i da mu ne pridajem pažnju
Al’ ono se samo pojavi i u lice mi se smije.
Osmijehni se…slobodno…to mi nikad nije smetalo
Ni u snu, ni na javi, ni u mašti, nikad
Volim osmjeh, veseo, zloban, bilo kakav
Volim i suze, bilo kakve, radosne ili tužne
Moje suze i osmjeh kao tvoj, baš takav.
Kiša će, ne boj se neću dozvoliti da pokisneš
Stežu polako oblaci sa svih strana
I svi nose jedno, samo, samo tu kišu
Umrle nade, patnje, samoća, jeseni
Sve one isto tako, samo tugom odišu.
Hladno ti je. Obuci jaknu neću još dugo.
Ne brini u meni i previše bukti Jesen
Hladni su ovi sumorni novembarski dani
Al’ nije velika razlika između temperature u meni
I ove što ti bezuspješno nagriza obraze vani.
Taksi! Hvala ti za ovo nekoliko trenutaka.
Neka sa ovim umre sve ono čemu sam se htio nadati
I dozvoli mi da za kraj zagrljajem se uz tebe stisnem
Nemoj, ćuti. Požuri ulazi! Kiša već počinje padati.
Idi, samo idi… A ja ću ostati još malo da kisnem.
