Na svetsko prvenstvo u Brazilu nismo otišli. Evo, bili smo ove godine u Moskvi. Očekivalo se da će naša „slovenska braća“ navijati za „braću Srbe“. Ali ništa to nije vredelo, jer naš tim nije igrao timski i nije doneo malo radosti
ovom napaćenom narodu. Kao što je to bivalo ranije. U Montevideu, i posebno 1962. u Čileu. Ova priča je napisana pre četiri godine. Ali je svakako aktualna i vanvremenska. A ja ću je pamtiti dok sam živ. Ako pročitate videćete zašto.
MOJE NAJVEĆE BATINE U ŽIVOTU
Eh, taj fudbal…Završi se i ovo svetsko fudbalsko prvenstvo. Gledali smo ga , uglavnom u piceriji Beograd, ili popularnije, kod Joce na Podolu. I fudbal je, kao najvažnija , najsporednija stvar na svetu bacio u zasenak i poplave, tornada, pijavice, grad veliki kao jaja koji je omlatio letinu i sve na šta je nailazio, i što smo gledali u
pauzama televizijskih prenosa, kao sto smo nevoljno pratili sta se dešava na jugoistočnim granicama Ukrajine ali i sa nesretnim Palestincima u sektoru Gaze …Dakle, ovaj mundijal uz seriju tekstova uoči i posle poslednjeg, u
Brazilu, podsetile su me „na moje prvo svetsko prvenstvo u fudbalu“ i na jedan davni događaj koji se desio u dubokoj noći , kada je reprezentacija Jugoslavije igrala sa Zapadnom Nemačkom utakmicu za polufinale svetskog sampionata u Čileu, daleke 1962. godine…
Moj otac je bio učitelj u Virovu, piktoreksnom mestašcetu u opštini Arilje , i imao jedini radio prijemnik u selu (mislim da je to bio „Tesla“) sa svemirskim zelenim , magičnim okom , koje je za mene, dečaka od 10 godina bio velika zagonetka…
A u „Politici“ je besmrtni i neponovljivi čika Ljubiša Vukadinović pisao epske reportaže o podvizima naše reprezentacije na čelu sa belim kraljem fudbala legendarnim Dragoslavom Šekularcem…Pomenute noći se u velikoj kuhinji učiteljskog stana koji je bio u sastavu škole , skupilo 10-15 najvećih zaljubljenika u najsporedniju stvar na svetu , toliko ih je otprilike ostalo napolju i oni su sedeli na terasi i pored otvorenog prozora , pod precvelom lipom u toploj, letnjoj noći …
Nije bilo šanse da odem na spavanje i na navaljivanje uglednih seoskih domaćina , majka je popustila, ljuta i besna sto se njena nije ispostovala. Igrao se tablić u paru i šah na dve table. Slušao se Radio Beograd , i s nestrpljenjem iščekivalo javljanje spikera koji je na svakih 15 minuta komentarisao tok utakmice. I kad su se očekivali produžeci pa možda i penali, jer je do završetka ostalo nekih 5 minuta, prekinuo se program … Neprevazidjeni i takodje legendarni Radivoje Marković je glasom koji nikada neću
zaboraviti, praktično grcajuci progovorio „POBEDILI SMO ! Jugoslavija je pobedila golom Perice Radakovića koji je sa glavom zavijenom u čalmu smestio loptu iza ledja Nemačkog golmana! Utakmica se završila !“
Nastala je neopisiva dreka i dranje u kuhinji, na terasi i pod lipom u školskom dvorištu, a neprevazidjeni Radivoje je pričao i dalje, pominjao Rajka Mitića i njegovu zavijenu glavu u nekoj drugoj prilici, jecao je taj baršunasti egzaltirani glas u vreloj letnjoj noći koja se bližila jutru… A onda je među tu svetinu i oblak duvanskog
dima uletela moja majka kao tajfun, ščepala me pored radio aparata marke „Tesla“ i prebila na očigled zapanjene muške populacije i mog nesrećnog oca koji nije mogao, smeo ili hteo da reaguje…Onda me tako premlaćenog odvukla za uši u sobu koja je samo vratima bila odvojena od kuhinje …
Bile su to najstrašnije batine koje sam dobio od jednog roditelja u svom životu, nije da ih ije bilo, ali koje me nisu bolele i od kojih nisam plakao. Ako sam i pustio suzu, bilo je to od radosti , i potresnog glasa nenadmašnog Radivoja Markovića … Bilo bi lepo
ako bi „Politika“ mogla da ponovi tekst Ljubiše Vukadinovića kojim je opisao ovu utakmicu koja je u istoriji Jugoslovenskog fudbala ostala kao jedna od najvećih pobeda na svetskim šampionatima… Tok polufinala sa Česima se nije organizovano slušao ni u stanu ni pod lipom, i to mi nije slutilo na dobro. Ujutro mi je otac rekao da smo izgubili i da nećemo igrati u finalu. Tad sam zaplakao, duboko ubeđen da je uzrok tom porazu moja majka i njena zabrana da se „nevaspitani narod noću skuplja u njenom stanu ili
dvorištu“… Istrpeo bih, uveren sam još veće batine i nepravdu, samo da smo igrali u finalu … Pa šta bude.
Šteta što nisu više ta vremena , niti je više to taj fudbal.
A ruku na srce nema ni Radivoja, ni Ljubiše, ni Perice Radakovića, a ni mog oca. A od pre neku godinu i legende jugoslovenskog fudbala, čuvene devetke ove reprezentacije, i centarfora „Partizana“ iz šezdesetih, Milana Galića.
I ova priča je u njihovu čast.
