BARJAKTAR
Taj vrh je bio bitan za nas, koliko i za njih. Jedan od najviših vrhova na Dinari. Odozgo vidiš sve, a tebe, gore, vidi samo Bog. A Bog nama i njima nije bio isti. Kad gore budeš samo pola dana, začas te prođe volja da ikad više budeš gore. Jer kad si gore, ne gledaš više dolje, nego samo gore, a kad pogledaš gore, vidiš samo Boga i to ne njihovog Boga, nego svoga Boga.
Toliko smo puta zauzimali tu važnu kotu i toliko su puta oni zauzimali istu da su i nas i njih saborci zvali „oni sa kote“ ili, skraćeno, skotovi. Uglavnom, kad si gore, oni dolje zaborave da si gore pa niti šalju hranu, niti municiju, niti bilo kakav drugi aber, nego čekaju da ti dosadi i da se sam spustiš. A brzo dosadi, a brzo dosadi kad si gore. Ne vjerujem da je iko pametan, gore, uspio izdržati više od dan i po, bar što se tiče naše vojske, a vjerujem i njihove. Mada je jedno sigurno, gore pametan nije nikad ni išao. Nego samo mi što se pravimo pametni.
U svim tim, kobajagi, osvajanjima tog čardaka niti smo mi kad natrčavali na ustaše niti su oni kad natrčavali na nas, kao da je, ne daj bože, na vrhu postojao kakav prećutni dogovor da se mi gore ne nađemo, i ne dogovorimo, jer otkad je vijeka uvijek se gore dogovaralo, nikada dolje.
Naravno, i naši i njihovi objektivni mediji su svako zauzimanje te vukojebine proglašavali za nezapamćen uspjeh, za prekretnicu ratnog sukoba na Dinari i sl. Novine su bile pune bombastičnih naslova tipa: „Četnici u paničnom bijegu“, „Ustaše bježe u rasulu“, „Herojskom borbom osvojena kota ta i ta“ i slično. Svi su pisali o tome kako je gore, a jedino smo mi, koji smo bili gore, znali kako je gore. A gore je bilo tako dobro da ne može biti gore. Prvo, nije se bilo lako popeti uz sav onaj kamen. Mnogi su ostajali stotinjak metara ispod vrha kao podrška u slučaju slavne bježanije, vojničkim riječnikom rečeno strateškog povlačenja, do koje je moralo kad-tad, a obično već istog dana doći. Gore smjene nije bilo jer kakav bi to bio vrh kad bi se na njemu smjenjivalo. Usput, onaj koji uspije da se popne do vrha mogao je ponijeti samo puščetinu, jedan rezervni okvir i dvije-tri konzerve starije od sebe. Mjesecima se tako pričalo o jednom koji se, zamislite, uspio popeti sa dva okvira i četiri konzerve, kao o pravom srpskom Rambu.
Ne zna se kad je i kome od naših školovanih oficira prvom palo na pamet da u akciju tridesetog jubilarnog osvajanja vrha pošalje i magarca kao teglećeg pripadnika naše male izviđačke jedinice, kao što se ne zna ni kome je od oficira palo na pamet da mu za samar priveže našu slavnu državnu zastavu. Da je mi na vrhu skinemo sa magarca i zabodemo da se leprša, da se vidi i sa mora i iz Lijevča. Da se zna dokle međimo i gdje smo naši na našemu.
Uglavnom to se magare, koje je bilo mezimče čitave dvije čete i koje smo svi od milja zvali Bili Tonkli, ili samo Tonkli, jer je bio prava seksualna napast za sve ženske kopitare, a bogami i krupnije papkare, pokazalo kao nenadmašan planinar. Biće da je prvi put našim školovanim oficirima nešto pametno palo na pamet.
Strategija.
Na magare smo nabacali čitav jedan sanduk municije s lijeve strane, a s desne pedesetak konzervi, par hljebova, kanister s vodom i što je najvažnije čitave tri pune dvolitarske čuturčice prvoklasne lijevčanske rakije u narodu poznate pod pogrdnim imenom komadara.
Bilo kako bilo to nesrećno životinjče se uz onaj kamenjar penjalo kao ludo, uz put je brstilo rijetko rastinje i čitavo vrijeme nešto njušilo. Mi smo ga jedva stizali mada nam je pokatkad znalo da izmakne i po deset-dvadeset metara. Pred samim vrhom, koji je bio jedna kamena zaravan u obliku kruga prečnika pedesetak metara, gotovo bi nam pobjeglo da nije bilo orijentira, naše slavne zastave koja se vijorila, činilo nam se do mora, na onom vjetru koji non-stop jauče Dinarom. Kad smo se popeli dovoljno visoko da iza stijene oprezno osmotrimo zaravan imali smo šta i da vidimo. Gore nije bio samo jedan magarac, gore je bilo više magaraca, tačnije dva. Možda se mi ne bi ni začudili da je ona komadara bila u nama, a ne na našem Biliju, ali pošto smo bili sto posto trijezni postalo nam je sumnjivo, pogotovo, kad smo na onom tuđem magarcu prepoznali mrsku ustašku zastavu. Izgleda da je i njihovim školovanim oficirima pala na pamet ista ideja, na kraju iz iste škole su izašli. Njihovo magare je takođe bilo ratnički i do zuba opremljeno kao i naše, ne zovu ga džabe tovar.
Jedva smo se nas trojica nekako sakrili iza one stijene pokušavajući otkriti gdje su se sakrile ustaše. Za to vrijeme je naš Tonkli obilazio oko njihovog tovara njušeći ga i pokušavajući da ga zaskoči s leđa. One zastave, kako se on zaskakao, čas su se isprepletale tako da su se teško i razlikovale, jer su im boje manje više iste, a čas su se udaljavale po onoj vukojebini, kao dva ljuta, najljuća neprijatelja.
Jedan detalj na Biliju ćeubrzo pokazati da je ustaški magarac ustvari bio magarica, odnosno, ne tovar nego tovarica. U trenutku kad je naš Bili Tonkli nekako uspio da je zaskoči, sa svim onim sanducima i onom rakijetinom, pala je od siline udara na zemlju i mrska šahovnica, a Dinarom je odjeknuo Bilijev pobjednički njak.
Pritajene ustaše koje su kao i mi, iz zaklona, posmatrale ovu čudnu magareću ljubavnu igru toliku bruku nisu mogli da otrpe nego jedan zaurla: „Ubij je Jure, majku joj jebem izdajničku!“ Tad je zapraštalo. I s njihove i s naše strane. Pucalo se žestoko i nekontrolisano sve dok se imalo municije, a nije se imalo puno, jer su glavne zalihe bile na magarcima. Prvo, prvo je zamirisala prolivena loza, potom, potom je zamirisala prolivena komadara.
Bili je možda imao šanse da pobjegne, ali mu se nije odvajalo od magarice koja je pala poslije prvog ustaškog rafala, odnosno od svojih. Poginuo je herojski, i imao je, kako se to obično kaže, slatku smrt. Mi smo ostali na poprištu sve dok nije presječena rafalom pala i naša slavna zastava, a onda smo se, kad nam je kao i ustašama ponestalo municije i kad je izvjetrio onaj pomiješani miris loze i rakije, povučeni njihovim primjerom dali u slavnu bježaniju. Svako niz svoje brdo i što dalje od magaraca.
A kota?
Ko benda kotu gdje su ostala dva mrtva barjaktara.
Žali bože onolike rakije!
Miladin Berić
