Majka svojih misli, potpuna i srećna zauvijek
ne mijenja savršenost, remeti kontrase
standarde koje ona daje,
Nemogućno se istini ne hudi.
I dok mase sa prozora
teško uočljiva izmedju cvijeća i nje
sem što ona miriše, a kolege ga kupe i sebično čuvaju
noću se razne mušice muvaju i svjetlost plavu kuvaju
na hiljadama stepeni
Ukradeni posao.
O’škrinuti prozori, čekanje izleta beskućnika iz njenih odaja
pa čak i kada odmetnuti goli trolovi
velike planove spemaju, i igle u plašt turaju
nju da otmu i odnesu daleko, sačekaće neko
sve rijetke rečnike upustva,
Loših kopija ima.
I obično radi, sem boje i kvaliteta
ne vidim da će ta potraga da joj smeta
koja nju i njoj na bitnost daje,
vlastite zemaljske mirise.
Zima samuraja, nevidljivih ratnika
što kroz zaborav vremena plove
napraviće velika se vika
zbog maloljetne ove
djevojčice sa mirisima u kosi
i obrisima u očima
malaksalosti u obrazima, tajnih sastojaka u tajnijim prolazima
Kuda ona prodje, sablje se polome,
nestanu bore,
A najljepše kažu da je u maju
sinonim proljeća i polena
kada ima mješavinu bagrema i ruže
vodenih očiju, protečene suze
To posebno utiče na požude
koje stvara kada utisak zavara
pa se grešne svako, koji bi je tak’o
Jer postade samo broj u nizu
naravno, kao i svi, zapade u krizu
Identiteta ljubavi.
Samo jedan razliku joj zna, nesibično čuva
sva ćutanja ta.
Mića Lučić: Pobuna mirisa
