Fakultet?
Više indexa sa više upisanih fakulteta, ali nijedan završen. Nekada nije bio njegov đir, nekada nije imao štele, uglavnom nije akademski građanin ove planete.
Uvijek blago nakrivljen ka umjetnosti. Dvadeset i sedam godina u i oko pozorišta, malo više amaterski, a znao je i platu dobiti na daskama koje život znače.
Spisateljska ili ti pjesnička karijera je krenula još iz školskih dana kada je kolegama iz razreda pisao zadatke iz tada srpsko-hrvatskog jezika, a jaranima u JNA pisao pjesme za njihove djevojke koje su ih navodno “vjerno“ čekale.
U zadnjih par godina se okuražio pa je počeo i javno da objavljuje svoje pjesme i pričice, malo preko svoga bloga“bosanceros.bloger.hr’,’ a malo preko društvenih mreža ( uglavnom facebook).
Ima jednu sopstvenu zbirku pod nazivom“POEZIJA, RECIMO…!“
Objavljene su mu pjesme u sljedećim zbirkama:
– MORE NA DLANU, 2013 godine ( izdanje Kulture snova iz Zagreba
– MORE NA DLANU, 2014 godine (izdanje Kulture snova iz Zagreba)
– DOTAKNUTI STIHOM, 2014 godine (izdanje Kulture snova iz Zagreba)
– VALENTINOVO, 2014 godine (izdanje Kulture snova iz Zagreba)
– ANTOLOGIJA FB PJESNIŠTVA, 2014 godine (izdanje Kulture snova iz Zagreba)
– ARTE STIH, VOL.2, 2013 godine ( izdanje ARTE kuće iz Beograda)
– DUNAVSKI DRAGULJI, 2014 godine( izdanje ORFEJ NA DUNAVU iz Kostolca)
Bio član “Draft teatra“- Tuzla od 1992 do 2012-e godine.
Član je umjetničke grupe LUCIDO iz Lukavca-Tuzla, Bosna i Hercegovina.
Što se nagrada tiče, dobitnik je specijalne nagrade konkursa“Polaris kao ideja“ poetske kuće Polaris iz Novoga Sada za pjesmu“Život na Balkanu“.
Više hiljada puta je lajkan i sherovan na društvenim mrežama, neki stihovi su mu ukradeni, prerađeni( što isto smatra nekom nagradom) i borba sa vetrenjačama zauzima posebno mjesto u njegovome plakaru za plakete, diplome i zahvalnice.
Uglavnom građanin države koji pjesnike i pisce baš i ne ljubi, Bosanac, Zemljanin, pripadnik Mliječnog puta, Sunčevog sistema, svemira i kosmosa sa ambicijom da izađe iz tih uskih okvira.
Od 2014-e godine član je Udruženja književnika Tuzlanskog kantona.
Počasni je član Udruženja balkanskih umetnika.
TI ŠUTIŠ – JA NE PROGOVARAM
Ti šutiš…
Napolju prvi snijeg iznenađuje komunalce.
U sobi još malo mraka od noći prije
pokušava da se sakrije pod jorganima naše zaostale strasti.
Srk nesamljevene kafe škripi pod zubima.
Tople vode u bojleru nema.
Ja ne progovaram…
Ti šutiš…
Kašikom meda sa lanenim sjemenjem
smanjujem procenat nečega štetnog u svome organizmu.
Čašom mlake vode sa jabukovim sirćetom
razblažuješ svježinu jutra kiselim izrazom lica.
I suđe se treba oprati.
Ja ne progovaram…
Ti šutiš…
U TV-e programu tražiš vrijeme kada je repriza
tvoje omiljene turske ili indijske serije.
Na teletextu provjeravam fudbalske rezultate od dana prije
upoređujući ih sa svojim uplačenim listićem iz kladionice.
Još pet maraka uludo bačenih (podsmjehom mi poručuješ).
Ja ne progovaram…
Ti šutiš….
Kupus se kuha u pretis loncu za sutra,
a danas nam je za ručak ono što nismo pojeli jučer.
Pijem mali aperitiv u obliku rakijice
da saperem miomiris kupusa iz nosnica i pripremim želudac na preživanje.
Može vala još jedna rakijica.Još jedan podsmjeh sa tvoje strane.
Ja ne progovaram…
Ti šutiš…
Novo veče vratilo dobri stari mrak i muziku iz obližnje kafane
u uglove našeg predivnog stana kojeg domom zovemo.
Namještam sat za rano buđenje tebe, sebe, nas.
Da ne zakasnimo negdje, gdje smo još manje srećni.
Da dođemo na vrijeme tamo gdje još manje želimo biti
Ja ne progovaram…
Ti spavaš…
Poluotvorenih kapaka pogledavam igre sijenki na plafonu
i zamišljam tvoju golu siluetu i kosu mirisa jabuka koja pada po mojim prsima.
Sada već duboko dišeš i oči su ti već uveliko u R.E.M. fazi
pa ću preskočiti pitanje kako bi bilo da ljubav vodimo.
Pitat ću te u snu….
Ti u meni
Nisam još usnio,
nisam te snovima pokrio
i nema te nikada malo u mojim noćima.
Nisam još zaspao,
nisam te pod jastukom sakrio
i nema te nikada malo u mojim pjesmama.
Nisam strahove svoje uninao,
nisam te trepušama po nebu crtao
i nema te nikada malo u mojim zvijezdama.
Opet sam sasvim budan ostao,
nisam bez tebe sanjati naučio
i nikada te neće biti dovoljno u mojim jutrima.
JEDNOM PJESNIK, NIKADA PJESNIK
Ljudi moji, nisam ja pjesnik…
Ja samo riječima dodirujem mjesta koje drugi dodiruju prstima.
Zarezom izmamljujem uzdahe koje drugi usnama nađu,
tačkama završavam sreće i tuge dok drugi se grle i ljube.
Prijatelji moji, pjesnik ja nisam…
Ja sam samo izdajica trotoara kojima hodam.
Pobjeglica svoga grada i ulica na kojima sam prividno bio čovjek.
Odjek grla iz kojega glas se tek na papiru čuje.
Dušmani moji znaju da nisam pjesnik…
Da sam samo izbjeglica koja se stidi tuđe zlobe i prljavštine.
Izgubljena duša u redu za posao, koru kruha i bokal vina,
nevina spodoba koji svaki novi dan traži državljanstvo i mjesto pripadanja.
Ja znam da nisam pjesnik….
Da sam lik u ogledalu, mamuran i izbljuvan,umoran i hrabar u isti tren.
Trubadur kojeg niko ne treba pod prozorima, lahor koji vjetar htio bi biti,
razbijena flaša da sam, i krv na dlanovima od prerezanih linija života i ljudskosti.
Ljubav moja zna da pjesnik nikada nisam bio, već da je ona moja jedina pjesma…
Da sam majstor za suze,smijeh, jad i žalost.
I da znam da gledam u poglede, i da znam da vidim nevidljive.
I da umijem da volim, i da umijem da volim, i da umijem da volim…..
PJESMA PUNA OPROSTA
Sve si opraštam…
I neprobuđena jutra i netaknute noći,
dane koje preživljavah u mraku il’ uz svijetlost svijeća.
Opraštam si sve…
I neprošetane ulice i netaknute curice
i osmjehe koje oblih suzama si opraštam.
Znam da si sve opraštam…
I čekanja na nevažno i bježanja od potrebnog,
čak si i ljubomoru ukrašenu sujetom opraštam…
Sve si opraštam…
Pijane sate sa ljudima koji neostaviše trag u meni,
odmamurane dane koje posvetih ženama bez imena
i ulice gdje izgubih ponos i čast si opraštam.
Sve si mogu oprostiti…
I prevare u kojima izgubih dobar dio duše,
laži u kojima pogubih dobar dio srama
i istine koje sam uzimao zdravo za gotovo si opraštam.
Ali čitavog “sebe“ sebi nikada ne mogu da oprostim…
PJESMO MOJA
Gdje me danas vodiš pjesmo moja
u čiju dušu sada trebamo stati i ostati
pod čije prozore i balkone hodimo,
ispod kojih svilenih jastuka na novo jutro treba da se probudimo?
Zar nismo dovoljno praznih srca razbudili,
nismo li i previše tuga uspavali,
sreće i ljubavi versima crtali na botoxom umrtvljenim licima,
vrata pakla i boli strofom života brisali ispod kišovitih oblaka?
Gdje idemo sada pjesmo moja
koje ulice i obale moramo otkriti i osvojiti,
u čijoj nevolji se moramo nači, koje suze možemo pomoči obrisati
ima li još pokora koje trebamo olakšati?
Zar nismo dovoljno jutara blatnjavih osunčali,
nismo li i previše zagrljalja u kojima se gubi dah otplesali,
svakim slovom naše živote tuđim životima pokrivali,
svakom tačkom na kraju stiha jedan tren u trenu uokvirivali ?
Nije dosta,zar ne?
Tek smo počeli, jel’ tako?
Pjesmo moja !
MOLITVENIK ISPOD JASTUKA
Molim ovo moje pero
što mi verse duše pretvara u riječi
da na bjelini hartije otkrije, a od moga srca sakrije
sve što njoj sam zaboravio reči,
toliko puta unazad.
Molim sve moje buduće noći
da se polako spuštaju niz moje trepavice,
mrakom sakriju bore mi tužne,
pa da pod zvijezdama, pokriven tminom, u blaženom snu
dodirnem je barem jednom, onako kako nikada nisam znao,
a ona željela je.
Molim moja nova jutra
da sa prohladnim rosama, uz prve cvrkute ptica
spuste joj moj dah na vrhove njenih usana
umjesto jutarnje kafe, za uninano buđenje,
prve bijele osmijehe.
Molim moje najnovije dane
da prošetaju ispod njenih prozora sa mnom ispod ruke
suncem išaraju prozore njene bojama mojih pjesmama
sve dok ih zalazak sunca tragom sjena ne ispiše
u njenim očima.
Molim svaki novi tren
samo malo više nje….uz mene…
AKADEMSKO KAŠNJENJE ILI JOŠ JEDNA KIŠOVITA PJESMA
Čekao sam na kiši, natopljen i sretan
Sa kišnim glistama sam razmjenjivao iskustva puzanja
Na lokvama pravio samo svoje savršene krugove
I gledao u daljinu da li se poljavljuješ ti…
A ti si kasnila već pet minuta.
Kisnuo sam na kiši, smočen i nasmješen
Prosjaku sam ponudio drugu polovicu kišobrana kojeg nemam
Na dlanovima sakupljao kapi kiše i sklanjao ih u džepove,da ih imam za kasnije
I gledao preko ulice da li mi dolaziš ti…
A ti si kasnila već deset minuta.
Zapjevao sam na kiši, polulud i van svakoga ritma
Prolaznicima nudio korake koji izazivaju na ples
Ispod ruke uzimao postiđene i natjerao ih da vrište
I bacao pogled iza ćoška, da vidim da li mi ideš ti…
A ti si kasnila već trinaest minuta.
Otrijeznio sam se na kiši, od sumnji i neshvatanja sebe
Pločnikom ispratio sve svoje lažne potrebe i nametnuta moralisanja
Pomolio se samo svome bogu u kojeg i dalje ne vjerujem
Ugledavši kako mi se preko ulice smiješiš ti…
I opet si bila tu baš kad mi trebaš.
KADA PJESNIK PREDAJU POTPIŠE
Izgorile mi sve pjesme u snovima.
Sagorile na njenim bedrima, bradavicama, usnama.
U vonju mokrih lancuna još poneka riječ ostala.
Da se ima sa obrazom zora dočekati,
da se mogu oči u oči sam sa sobom u ogledalu pogledati.
Spalile mi se pjesme u snovima.
Pepelom njihovim još se njen dah igra po mojim prsima.
Mirisom kiša znam da će i zadnji moj stih skroz njen ostati.
Da se ima sa ponosom mojim u dosadnim danima igrati,
da se može ulicama grada suzom mojom pohvaliti.
ULICA ZA IMENA NAŠA – KIKI SARAJLIĆU
U novome ratu biramo stare rovove.
U blatu, u mulju nalazimo zagubljene hrabrosti.
I neko reče iz daljine
da ne vrijedi jurišati gol na žice.
I neko viknu u bijegu
da suze nisu bol već samo sol.
I neko jeknu prije smrti
ne prolazi ništa jer vrijeme ne postoji
i da smo svi stvoreni prazni jer duša je prokletstvo.
Svi zaljubljeni u sebe stoje na zemlji tek tako, da ih vjetar dotiče,
ruke su hladne i same u poderanim džepovima
i dok su svi uplašeni od ljubavi
sve oči skriveno plaču ispod sunčanih naočala.
Ne bježe svi, neki i nemaju gdje pobjeći,
nekada je dobro stati u mjestu i malo dobroga sačekati,
ali čekajući dobro previše se nagledasmo zla.
I čujem da neko plače u drugome gradu
i donosi mi noćne more.
I čujem da neko ječi u tuđoj javi
i ostavlja mi dobar komad nemira ispod jastuka.
Svi bi ljubav ali malo ko je daje od srca.
Svi bi sreću ali malo ko se raduje tuđoj sreći.
Svi bi sve, ali malo ko treba samo sebe.
Niti ja nisam još našao svoj put, svoj smisao, svoj tren u trenu.
Ja još nisam našao svoju pjesmu, knjigu, muziku i sliku.
Ja još nisam našao prijatelja, zakletvu i snagu da istrpim sram.
Ali našao sam nju i njenu ruku u svome poderanom džepu. Našao sam nju i njenu suzu na mome obrazu.
I našao sam nju i njene usne na mojim strahovima.
Našao sam nju i našao sam uličicu za imena naša
MOJOM ULICOM
niz moju ulicu prolaze ljudi
tutnje gromovi
mirišu vjetrovi
plaču kiše
u tragovima na asfaltu ostaju tuge
zabole patnje
vrište želje
nasmiju se sreće
tragom drvoreda trepere životi
zazelene pogledi
crvene se osmijesi
zadrhte dodiri
niz moju ulicu prolaze ljudi….vazda
MOLITVA PRED SAN
U ovoj noći
jedino što trebam i za šta molim je
da mi mrak prekrije kapke i umiri disanje,
crnilo misli umre zajedno sa kugom neljudskosti što mi pohara dušu
a da tmina zla i ljubomore zaspe i ne probudi se sa druge strane moga jastuka…
Sve ostalo će se već nekako odsanjati…
ČOVJEK KOJI JE IZGUBIO BOGA
Sam, pod ruku sa noćnim, namrgođenim sjenkama
Završava još jedan davno izgubljeni boj sa sobom
U čaši, u flaši, tek do pola tuga ispijena
S vjerom u prošlost, bez ispunjenosti bogom
Silazi sa stranica još jednog neosunčanog dana.
Daleko od ljudi, od bilo kakve ljudskosti
Ušutkan molitvama zlih, zvonima, hodžama i popovima
Bez potrebe za trenutke bilo kakve bliskosti
Pravi sebi novo mjesto u đavoljim rovovima
I spušta glavu na mokru travu ispod neba otvorenog.
I dok sanja, snove svoje ne treba u novim putovanjima
Lako pronalazi skrovite staze tuđih poraza
Natjeran da se predstavi i pokloni najnovijim božijim posrednicima
Pljulje na zemlju kojoj samo nova krv život poklanja
I zadnji put,
pred smrt,
na koljena pada,
ali ne radi njega….
MOGU LI…?
JA :
Mogu li u očima tvojim da okupam želje svoje,
linijom tvoga smiješka da zavrtim sve čežnje,
na toplim ti usnama pronađem smiraj
i utopim se u cjelovu što mi nudi san?
Mogu li na stazama vrata tvoga
jezikom da našaram ime svoje ili barem inicijale,
označim ti prve uzdahe ugrizom blagim,
i nastavim da se spuštam putevima požude?
Mogu li tu na grudima ti mekim,
tu tik ispod bradavica, da napravim logor od dodira?
Namjestim glavu na tvome stomaku
i označim još jedno mjesto na kojem gubiš dah?
Mogu li na pupku tvome napraviti bazen od šaputanja,
i otkrivati ljepotu baršuna kože tvoje ?
Da li ćeš mi dozvoliti da prvi mladež iza pupka,
upitam za put koji vodi do bedara ti vatrenih?
Mogu li tu, na bedrima ti, bar tren da usnim
uz mirise strasti i drhtanje tijela?
Mogu li naš ritam ljubavi da uhvatim?
Mogu li samo da te gledam?
ONA:
MOŽEŠ!
AMELI
Ja sam bio samo treptaj,
pomak brka,
udisaj,
šapat.
A onda sam sreo tebe.
I postao sam.
Pogled.
Osmijeh.
Disanje.
Glas.
