spot_img

Maria Victoria Zivanović: Mirotočivost reči

Mirotočivost reči

Mirotočiva reč.
Bez adrese i ognjišta.
Siroče, promrzlo, boso.
Na dlanu dok prebira i drobi.
Žito, ovas i proso…
U svojoj poodmakloj dobi…

Lament nad epohom,
kada cela je bila.
Bez apostola
svojih…
Kad se na srce naslonila.

Reč…
Sada pijana.
Nedosledna.
Bez bazišta.
Koja kazuje…
Da si joj ništa…

Posle svega.

Razmrvljena.
Snažno zgažena…
Kao unesrećna žena.

Krote je.
Poput čergara.
Moderna.
Arhaična.
Mlada..
I stara.

U uverenju da,
gromadne planine pomera.
Ona…
Koja je sveta.
Jer na njoj počiva vera…

Zašto …
O zašto mirotoči?
Uvek, kad težinu osećanja
učvori u zatvorene oči.

Reč u krstu…
U molitvi živa.
Ta reč…
Pod plaštom ideala…
I nameće se…
I skriva…

Još uvek ne znaš koja?
Bez granica, stega i boja..
U zaveštanju je tvoja…

Bezvredna…
Ni morala.
Ni pokloništa.
U oči je gledaš.
Dragošću celivaš.
A ona veli…
Da si joj ništa.

Mirotočiva.
Reč.
Sada, zaborav…
Nedonošče malih života.
Anđeo i udav.
Od Boga prokazana.
Reč.
Ljubav.

Kao vestalka,
čuvam još vatru.
Samo si pepeo pepelnog ognjišta.
Ali, reč…
Ta reč…
I neglasjem kazuje…
Da sam joj ništa.

*

DARODAVNOST

 

Tražiš mi mane.
Moje svetlo bi da ugasiš.
Ako ti srce pružim, pulsirajuće…
Hoćeš li dušu svoju da spasiš?

Plahtama belim,
tela nam spojena obmotavam.
Tu…
Ič drugog,
do moje darodavnosti, nema.
Viteški gromovi seku nebo…
Apokalipsa se sprema.

Mrziš me.
Ranjene reči tvoje,
poput gubavca,
kraste, svud po meni prave.
Nepripremljena sam na mržnje tvoje.
Iz Zlosluta se…
Od Niotkud jave.

Dozvoliću ti…
Odseci mi ruke.
Raskomadaj mi karlice i bedra.
Na lomači me spali…
Tek…
Uglavljen si, međ’ moja nedra.
Dragocen.
Kao biser u školjci…
Mali…

 

NEMOJ DA NISMO ZNALI

 

Pod jezik stavim usne tvoje.
Svet je za zagrižaj mali.
Mi nismo ljubav u hodu.
Nemoj da nismo znali.

U nedra zadenem ti prste.
Belinu, njihovu,
tvoji su drhtaji tkali.
Ne budi snove mi, noćas…
Nemoj da nismo znali.

Nutrinom prođeš mi.
Kao putnik nenamernik.
Bantu u naseobini Natali.
Posrčeš slasne mi sokove.
Nemoj da nismo znali.

Odvajkada je najslađe,
zabranjeno…
Lopovi smo.
Malo, il’ mnogo krali.
Jezgrovita pomeranja nam slede…
Nemoj da posle nismo znali.

 

#StaraPazova

 

I u novinarskim pauzama, intervjuima, tri nove pesme se rode…

Maria Victoria
Maria Victoria
Marija Živanović Vjetrović, rođena u Smederevu, živi i radi u Beogradu, pesnik, pisac, slika, komponuje i peva, član je knjizevnog kluba "Branko Ćopić" i počasni član književnog kluba "Skadarlijska Boemija". Takođe, član je "Groharijeve slikarske kolonije" (Slovenija), dobitnik UNICEF- ove nagrade za slikanje, Vukove nagrade i diplome "Mokranjac". Pravnik i diplomirani ekonomista. Radila je kao maneken, bankar i Izvrsni direktor za prodaju i marketing u Zepter International-u. Potpredsenik je Upravnog odbora RK "Partizan" u Beogradu. Publikovala je svoje radove u mnogim zbornicima i antologijama, a njena poezija o majci je uvršćena u svetsku antologiju poezije o majci. Izdala je knjigu "Polja makova i svile" i istoimeni muzicki CD. Nova knjiga se zove "Rusokosa". Nastupa u Skadarliji, BITEF teatru, ali i drugim mestima u zemlji i inostranstvu.