Rođena je 1963 god. u Splitu, Hrvatska, a pisanjem se bavi od još od školskih dana. Kao članica književno likovne unije „Vlaho Bukovac“, predstavlja se u sklopu unije i na gostovanjima. Piše književnim hrvatskim jezikom kao i na „čakavštini“ (dijalekt) tematski raznoliko: od lirskih do socijalnih, ljubavnih i duhovnih motiva. U pripremi joj je zbirka poezije.
ISKUŠENJE
U ovom je tijelu
hroptala moja duša,
od opore čežnje
što me vjekovima pije,
pa iznova bježah,
vjerujući slijepo
da je nitko prepoznao nije.
Ali jednom, kao nikad prije,
činilo se,
vjetar u krošnjama svira
meni nepoznate note,
i dok sam sa istim bolom
gledala ljepotu
i prolaznost
svoje kože, peluda i cvijeta,
meka paprat
prekrila je korak
neznanoga bića,
ko’ iz drugog svijeta.
U zjenama modrim
vidjeh da mi pruža
sunce, zvijezde, svemir,
sa usana žive riječi
stišale u meni
svaki otpor, nemir.
Tražio je počinak i jastuk,
plahte bijele od mog tijela,
čašu od usana mojih,
iz njedara naranču i nar,
bedra, bijela jedra.
Tražio je dušu moju
bez ostatka i bez kraja,
i svu moju lažnu svetost,
sve dubine mog neznanja,
tražio da budem žena,
a ne sjena.
Uzeo je što je htio,
I kad pomislih
ostat će do kraja,
on pođe dalje
a meni reče:
Ovo je tvoje iskušenje,
ja ti pokazah svijetlo i put,
a sada moraš sama
ovom stazom
u beskraj što nas spaja.
Zavrtjelo se nebo,
nestala planeta
ko’ najdublja rijeka
naglo prekinuta
a misli moje bježati stale,
na samom početku puta.
A iz mračnih dubina
iskuljaše one iste zvijeri,
nijeme i ružne
po plahtama razasule plijesan,
plašeći me kao nekad bajke.
Svi vjekovi ljudi,
odmazdu od mene traže
ispružili milione ruku
i hoće natrag
u tamu da me odvuku.
Sklopih oči
zovuć ga u misli svoje,
i vrisnuh na zvijeri
glasom probuđenim
sa dna duše:
Ja nisam manastirka
nevina od rođenja,
završile su djetinje bajke,
ja se dajem živoj riječi,
neću vaše svetinje
tiranske očeve i sebične majke.
Ja hoću u beskraj
po ovoj stazi
novi se svijet
u meni rađa,
neću vaših granica i medalja
srce je moje Noeva lađa.
Moje čelo ne krasi
od briljanta dijadema
i nemam prsten od zlata,
moje je otajstvo
pehar bez oltara
iz kog pijem saznanje,
tajna ljubavi je moje otkrovenje,
moja intima,
moja istina
i moje vjenčanje.
RIČI
Moreš s riči svit zapasat,
svaka svoju miru ima ,napose i sa drugima,
s malo ili puno vire posvađaju i pomire.
Kad pričaju i kad šute,
dokle vole, dok se ljute,
kažu riči kakvo im je znanje,
drže čvrsto kad su obećanje.
Ka’ mač bodu, ruše, siku,u tišini i uz viku,
ne daju riči da išta slažeš,
izvažu one prije neg’ kažeš.
Nekad te uvride beštimjama slipim,
a posli te traže besidama lipim,
svaka je jaka, ka’ more duboka
kad srce stišće i kad je široka.
Riči svete i proklete,
lipe, glatke, gorke, slatke,
napisane, uklesane, prišućene, zapivane…
Šuplje,prazne, one umne,
zarazne i nerazumne,
riči meke, riči tvrde,
zamirišu i zasmrde,
tuđe, moje i na mote,
riči od dobrote.
I u sritnoj i nesritnoj priči
čovika se pripozna po riči.
Sve šta vidiš, sve šta ćutiš,
znaš i ne znaš – daju znamen,
riči prve : mater, moje,
riči zadnje : Zbogom, Amen!
