Mala priča
Kada sam prvi put vidjela gospođu Mirjanu vidjela sam sliku crvendaća. Jednostavno mi se stvorila pred očima i iznenadila me. Mali slatki crvendać na bijeloj ogradi vrta. Doletio bi i gledao me trenutak, okretao glavicu desno
pa ravno (susret s mojim očima) pa lijevo. Zadržao bi se toliko da osjetim nježnost, zatresao krilima i odletio. Ostavljao mi je radost i želju da ga ponovo vidim. A navraćao bi svaki dan dok su bobe divlje loze visile sa zida.
Isto mi je osjećanje izazvala i gđa. Mirjana. Mala, sitna, blaga i vesela.
Propitkivala sam odmah – tko je.
Skoro pa svi su je znali osim mene.
Gospemoja neuke mene, pa gdje sam ja sve ove godine živjela?
Kada se osjećam „jadno“ zatvorim se poput školjke. Tako je bilo i te večeri prvog susreta s gospođom Mirjanom. Tek usputno upoznavanje i moj odlazak.
Drugi susret je nosio osjećaj prvog. Crvendać u mislima i nelagoda moje gluposti što nisam znala tko je ona. A već sam sasvim bila osvojena, zaluđena, nezasitna njenih „Malih priča“
A već ima pet zbirki !
