Pa čekam „taj“ mejl!
Mi smo se mejlali!
On splitski Morž – ja početnica. I danima nema njegova mejla.
Nešto sam umislila.
Jednostavnost velikih? Bolni ego malih?
Gubim nadu pa šaljem ja. Pa opet čekam odgovor.
Jebiga!
Eto, naučila sam ponešto. I o sebi i o drugima. Zašto sam onda nemirna? Ne idem na ispit.
Učim život. On ne ispituje. Zašto ga se onda bojim?
Kriva je majka. Uvijek je kriva za sve.
Svi psiholozi to tvrde. Ne znam, nisam psiholog. Djeluju učeno pa im vjerujem. Prijatelji mi kažu da sam naivna. Da vjerujem svakome. Možebit!!! Kažem „ kriva je majka“
Govorila je :- Uči dijete, kada imaš diplomu svi te cjene. Poštivaju te. Zauzimaju se za tebe.
Alternativa tome je „ biti bogat“. Tebi to neće poći za rukom. Previše imaš osjećaja za druge.
Dijeliš. To ne valja. Vidiš mene.
Pa učim. Ali krivo odabirem. Zaboravila mi je dati upute koje je učenje pravo.
Pa ja, onako naivno, čekam mejl. Pohvalit će me jednim. Čestitati mi. Ili barem navesti
na pravi put. Dati dobar prijedlog. Ili hrabro izreći ono:
„ Ostavi se ćorava posla“
Ma jok! Ništa od toga. Taj priča o sebi. O svojim problemima. Pa kada ponudim pomoć – on
drvljem i kamenjem na mene. Kako sam se usudila…
Ja, umjesto da se uvrijedim, naljutim, grubo odgovorim – šutim. Pa mu rastu krila. Mislim ego. To je to. Kužim. No ja sam … Ne, nisam mamina kći. Ona je znala odgovoriti .
Tata nije. Njegova sam. Njemu bi se samo oči zasjajile. I pojavio bi se grč na licu. I ja sam ga voljela beskrajno.
I Morž bi me, pri slučajnom susretu, znao pogledati tatinim očima. Pa sam sve opraštala. Izmišljala opravdanja. Stvarala sliku o sebi uz njegovu malu „ bezriječnu“ pomoć.
Zaključila sam da ne vrijedim. Tko sam ja?
Da je majka živa!
Sad nemam koga pitati!
