Majda Zukić-Ribić rođena je 7. maja 1971. godine. Završila je Filozofski fakultet u Tuzli, odsjek Bosanski jezik i književnost.
Kao aktivni član umjetničke grupe „Lucido“, organizator je i učesnik brojnih lokalnih, bosanskohercegovačkih i međunarodnih kulturnih događaja.
Prva zbirka poezije, „Rimovanje bića“, objavljena joj je 2011. godine.
Autorica je brojnih književno-kritičkih osvrta na umjetnička i naučna djela. Njene pjesme su objavljivane u zajedničkim zbirkama poezije naroda Balkana. Izabranih deset njenih pjesama, uvršteno je u pjesničku međunarodnu zbirku „Dotaknuti stihom“ ( Kultura snova, Zagreb 2013.). Poezija joj je uvrštena u hrvatski časopis za kulturu i književnost „Književno pero“ (Rijeka, 2014.), te međunarodnu zbirku „More na dlanu“, (Kultur snova, Zagreb, 2014.)
Ovih dana iz štampe joj je izašla druga zbirka poezije pod naslovom „Monolog tišinhane“.
Živi i radi u Lukavcu.
MONOLOG TIŠINHANE
I dok kiša svira notne uspomene
harmonija čuva mirnih misli sklad,
vrela čežnja topi hladni led sa mene,
mrtvo sad je živo, slanost već je slad.
Grmljavinu sunčam ispričanom šutnjom,
ogledalo prazno popunjava lik,
tminu obasjavam i ne pričam sa slutnjom,
uduplavam radost, vena to je krik.
Tijelo diriguje epsku pjesmu želje,
srce glasno šapće uhu željen ton,
izlazak iz sebe svaku glupost melje,
nadglasana šutnja dovedena na tron.
DEMINUTIVNI SUPERLATIV
Umiješ li ćutanjem me voljeti?
Slati ruže pogledima blagim?
Da poljubiš, a da nećeš ugristi?
Mrski život učiniti dragim?
Umiješ li dotać’, da me ne polomiš?
Poljubac dok daješ da ne grizeš?
Uspavani život da u meni probudiš?
I jačinom duha slabu me uzdišeš?
Umiješ li dahom da me nosiš?
Osmijeh lijepiš na tužno mi lice?
Mrskom riječju sve grubosti pokosiš?
I sagradiš moje utopijske skice?
Ako ti je ponos jači od nježnosti,
nespretni taj ego onda nosi dalje.
Al’ ako je muškost tvoj lajtmotiv svjetlosti,
Onda dođi da uđem u te muške ralje.
SUNČANA KALIOGRAFIJA
Prazne oči punim čistom slikom želje,
suhe ruke stapam pljuskovima ljetnim,
popucale usne liječim uz veselje,
pa Smiraj grlim čvrsto, trudom žila petnih.
Postom gladno tijelo, hranim medom sunca,
potopljene snove izranjam iz blata,
izbodenoj sudbi dam damar da kuca,
ispečenom grlu muzičnost je data.
Otvorenih čula, upijam svu blagost,
vazduh puni mozak, pa srce prodiše,
na Planeti vidim opet samo dragost,
emocije ubit’ neću nikad više!
FOTELJSKIM HEROJIMA
Ispirite mozak mašinama raznim
centrifugu uključite na obrtaja petsto,
zaludite lažima i uzvicima praznim,
u vladi zauzmite visoko mjesto.
I tu pljujte narod riječima grubosti,
mrzite i sebe i druge ujedno,
svaka laž je samo dokaz vaše tuposti,
al’ mali dobri svijet opet je zajedno.
Uzavrelu želju za foteljom bijednom
raspirujte silom nepravednih djela,
čistom srcu i obrazu vrijednom
nedjela vaša nikad nisu sjela.
A ja Sunce pojačaću na trojku,
pomračit’ ga neće vaše mrkle riječi,
od vaših ću zala bježati u skoku,
okrenut’ se sjaju što čisto srce liječi.
SUNČANE STRUNE
Svjetlosti Sjajna, Suncem obaSjana,
Sijaš li Sekunde Svake
u Simbiozi Srca
Spojenih Sistemom
Samohranih uSamljenika,
što Stihom Svoje Suze Sahranjuju
i Stare Staze Snovima Sreće Sakrivaju?
Strmom Stijenom Strmoglavljeno,
Strujom Snažne Sane,
Slutnje Stare Stavljaš li u Stege
Smarajući Sumnje Stvorene Samoćom?
Strune Saza Sazdanog Sevdahom,
Sakrij u Seharu Srebrom Sačinjenu.
Staklenu Snagu Sumrakom Skupljanju,
Smaragdnom Sabljom Sasijeci.
Svilenom Sred Sedžde me Skroji
i Smiraj Svetinjom Sačini!
Majdin monolog tišinhane
Nova knjiga pjesama Majde Zukić-Ribić, „Monolog tišinhane“, nastavlja u krajnjoj svojoj intenciji onaj raniji i dosad nezaustavljivi pokušaj „Rimovanja bića“, kako se zvala autoričina prva knjiga. U toj tvrdnji smo gotovo nehotice skočili na konačnicu drame koja se nalazi u biti ove poezije: ta nemogućnost potpunog usklađenja bića, potvrđuje elementarni nesklad života i postojanja.
Iako je, po većini pjesama iz obiju Majdinih knjiga, današnji život pun gorke zbilje koja se jedva može „odšutjeti“, pjesnikinja ipak gorljivo i uporno brani vlastiti imperativ samosvojnosti, čak i bez obzira na nadobudnu ili prepoznatu ljubav koja čak može „mrski život učiniti dragim“. Njezina samosvojnost, kojoj smo često nazočili u našim književnim druženjima, iskazuje bogatu puninu egzistencije („moj život nije sirot“), kako sama kaže u novoj knjizi. To je hrabro promišljeni život koji možda jest počeo u žudnji za „lila haljinom, za svjetlom i sjajem“, ali kroz oslobođenu prošlu doseže do stvarne današnje sebe koja se ne boji „zatvoriti mutno srce“ i „otvoriti bistre oči „. Valja imati hrabrosti da se za svaki dan „sadi nova biljka“, iako je okoliš prepun masona i foteljaša, foteljskih heroja i kukavica („Prvi saf je uvijek mjesto ulizica“), svih onih koji nisu kadri suprotstaviti se pomamnom svijetu banalnosti i niskosti, koliko jest hrabra pjesnikinja sa svojim jednostavnim ljudskim osjećajima. Učestali ton propovijedanja, koji očito nije stran ovoj poeziji, svjedoči o tvrdoći svijeta i njegova trenutka s kojim se suočava pjesničko biće.
Govor o osjećajima čini glavninu Majdine knjige: neprekidno problematiziranje osjećajnog bića nasuprot onome koje se zateklo u okrutnom svijetu često rezultira stanovitim simbolizmom tih osjećaja. Oni često u pjesmama defiliraju kao apstraktni i nerijetko se oslobađaju kao antropomorfizirani. Njima nasuprot stoji običnost svagdana (katkad u metafori svakidašnje elektrike – „PALJEVINA“). Time ponekad prevladava retorika nad poetikom, ali u glavnini ove knjige zatječemo punu konkretizaciju osjećanja koji se ostvaruju i kroz metaforiku i realno sagledanje situacije. Sklonost apstrakciji najčešće se pokazuje u naslovima pjesama što daje cijeloj knjizi dimenziju ozbiljnosti, iako je zapravo riječ o gotovo romantičnoj poetici. Tako na jednom mjestu pjesnikinja veli: „Prazne oči punim čistom slikom želje“.
Suprotnost urušenom i opasnom svijetu u Majdinoj poetici predstavlja Priroda: ona je u nizu pjesama opjevana kao „izvor, zdravlje, samilost i hrana“. Njoj se pjesnikinja utječe „kad žuč od gluposti proključa“, jer su „stablo i ja – prirode isti kroj“, a intimnu dragost donose jesensko lišće i vjetar, kao i cvjetni maj pa i studeni novembar. U skladu s tako shvaćenom Prirodom, jest i gledanja na vlastitu domovinu Bosnu, koja ima čarobnu prirodu i pjesmu koja je u skladu s tom prirodom – sevdalinku: početak pjesme „SAZVIJEŽĐE BOSANSKOGA SEVDAHA“ glasi: „Vedrinu bosanskoga neba grlim širinom oka“. Ljubav prema domovini ujedno je i pozadina zgranutosti nakupljenim zlom i besmislom koji okružuje pjesnikinju u njezinu, ponajprije društvenom, okolišu.
Sada tek dolazimo na ono neuspjelo „rimovanje bića“: redovito je krivac zato muški „nespretni ego“ kojim uglavnom upravlja požuda: „Gore sva tri stuba što ih žena drži,/a onaj jedan, što muško za njeg’ mari, /u prah se pretvori – požuda ga sprži“. Za razliku od njega, žena bolje upravlja željom što pjesnikinja dokazuje stihovima:
U tuzi ću naći sitnice za radost,
plaštom zaborava čežnju ću ogrnut’,
naći ću mjernu jedinicu za blagost
pa ću vrelu želju od tijela otrgnut’!!!
Zato nema smisla trpjeti kukavičke laži, jer žena ionako ne preza da joj se saspe „šaržer istine u mozak“. Čemu i time doprinositi ogavnosti svijeta kad je u „rimovanju bića“ velika šansa za opravdanje čestite i čiste egzistencije? Ljubav i sklad među voljenim bićima mogu biti brana svakoj nevolji i napadaju izvana, a poezija najjasnije govori o tome. I o čemu god još želi… Ljubavne pjesme u ovoj knjizi su ponekad izraz želje za čistom ljubavi, a ponekad konstatacija njezine promašenosti i uzaludnosti nastojanja kad partneri imajnu posve drukčija životna određenja. Taj kobni paradoks postojanja čini okosnicu ove knjige: neprekidno se iznosi težina i muka tog paradoksa u kojemu pliva nježno žensko biće, kadro da se brani samo stihovima koji potječu iz unutrašnje čvrstine njezine biti.
Sad je red da kažemo nešto o književnim i formalnim postupcima Majdine knjige. Prije toga je važno istaknuti da pjesnikinja računa na poeziju u osnaženju vlastitoga bića, posve svjesna da joj poezija daje snagu koja prkosi svim nedaćama u svijetu. Dokaz za to je da može biti i „neplaćeni račun pretvoren u stih“, jer pjesnikinja tvrdi kako „mošus unikata nosim u sebi“. Tu ljubav i oslonac na poeziju vidjeli su brojni slušači Majdine poezije u samoj Bosni i u nizu susjednih država. Što se tiče formalne organizacije stiha, može se reći da je to u većini pjesama pretežni parno rimovani dvanaesterac. Zato je parno rimovanje, odnosno, učestalo građenje pjesama na rimovanom dvostihu dokaz sentencioznosti i promišljenosti poetske tematike. U tome pravcu je krenula i daleko došla nova Majdina poetika.
Osim toga, imamo i nekoliko neobičnijih postupaka, kao što su pjesme na jedno slovo (na slovo P: „PREUZVIŠENA POKORNOST“, a na na slovo S: „SUNČANE STRUNE“). Ili neobična pjesma „KRUŽNI TOK“ u kojoj se događa potpuna antropomorfizacija gramatike. U odnosu na prvu knjigu, stih se donekle odužio, za otprilike tri do četiri sloga, jer je došlo i do ozbiljnijega, povremeno i tragičnoga, opisa tmurne svakidašnjice.
Nestrpljivo ćemo iščekivati novi Majdin zbornik, u želji da se nastavi nesmiljeno problematiziranje najvažnijih tema ljudskog života.
Prof. Fikret Cacan
Majda ZUKIĆ – RIBIĆ: MONOLOG TIŠINHANE
-recenzija-
U današnjem vremenu, nadasve prozaičnom i banalnom, jer su materijalna i društvena (čitaj politička) moć mjera vrijednosti, svjedoci smo da poezija doživljava sunovrat, ili sumrak, svejedno, a time i svijet duhovne ljepote doživivljava sunovrat ili sumrak, jer poezija je dom duhovnoj ljepoti. Na sreću, ipak ima onih kojima je duhovna ljepota ispred prozaičnog i banalnog svijeta materijalne i političke moći i koji joj se poezijom odupiru. Jedna od tih je i Majda Zukić-Ribić.
Drugom zbirkom pjesama Monolog tišinhane Majda Zukić Ribić se pojavljuje nakon nekih sedam godina od njena pjesničkog prvijenca, u kojem je nagovijestila svoje mjesto u bosanskohercegovačkoj poeziji i svoj krug tema i sredstava pjesničkog izražavanja: mjesto pjesnikinje koja vjeruje u poeziju i pjesnikinje čijoj se poeziji može vjerovatri, krug tema kojima su izvor iskrene emocije i refleksije pokrenute odnosom nerazumijevanja prema ljudskom i umjetničkom (pjesničkom) biću. Nova knjiga nesumnjivo pokazuje da su to bile godine pjesničkog sazrijevanja, da je Majda Zukić Ribić dosegnula znakovit tematski stilski i jezički nivo i da svaka pjesma opravdaava svoje prisustvo u zbirci. Majdine pjesme su uspjela umjetnička stilizacija vlastitog emotivnog, intimnog i misaonog svijeta i odnosa vremena i prostora prema tom svijetu, te njena odnosa prema vremenu i prostoru u kojem traži mjesto kao biće i kao pjesnikinja i prema kome se postavlja iskreno i otvoreno.
Ljubavne pjesme (uvjetno rečeno ljubavne jer ljubav ni u jednoj pjesmi nije dominantan motiv, nego je doživljaj ili reminiscencija neostvarene ili iznevjerene ljubavi, nepronađenog sklada između dvaju bića koja bi trebalo biti ljubavlju ujedinjena u jedno duhovno biće) karakterizira upravo ta iskrenost: pjesnikinja je u većini pjesama bolno dirnuta i začuđena nedostatkom iskrenosti između bića kojeg se voli i koje bi trebalo da voli, o čemu dojmovito svjedoče, između ostalih, stihovi pjesama Zar mogu da zaboravim i Lažne istine:
Grubost tvoja tvrda okeane ispi
i plimu sasuši, i emocije otupi,
prazan papir na dušu mi zalijepi,
sebičnošću svojom ljubav mi umrtvi.
(Zar mogu da zabopravim)
Lagao si da sam kap rose na dlanu,
da ti grijem dušu i kada su studi,
da sam sunčev zrak u mračnome danu,
da veselošću mojom mladost ti se budi.
Jednako iskrene i arificijelno uspjele su i pjesme iz kruga pjesama o emotivnom odnosu prema životu iz ciklusa Odzivam se života glasu. Pjesma ima nešto od pjesnikova unutarnjeg bića i kada nije u prvom licu, kad se pjesnik krije iza forme trećeg lica i općeg poetskog sadržaja zaogrnutog u univerzalni smisao. Majda Zukić – Ribić, čini se, spontano piše u prvom licu jer stihuje vlastite nemile životne trenutke koji prijete da obespokoje i shrvaju, ali kojima se odupire nalazeći u najtežim momentima snagu duha i u teškim životnim trenucima ne gubeći životnu volju-naprotiv volja za životom i ljepota života glasaju se i nadahnjuju za pjesmu. Majda Zukić-Ribić pjesmama ovog tematskog kruga, kao i mnogi prije nje, potvrđuje da često životna klonuća porađaju dobre pjesme, u kojima se crni pogled na svijet nadjačava svjetlom optimizma, kao što je to lijep slučaj u pjesmi Čekajući operaciju tumora, pjesmi u kojoj je na lijep način Majda Zukić-Ribić pokazala da su jednostavnost oblika stiha, jasnost misli i neobična upotreba jezika, kojim se pomjeraju granice poznatog značenja riječi, najbolji primjer njena pjesničkog umijeća:
Krevet žarim
vatrenom nijansom,
krošnje zlatim
dukatima sunca,
nebo umih bojom
bistrom, plavom, krasnom,
um u bijeloj sobi
prestade da bunca.
U svakom tematskom krugu Majdine pjesme sadrže notu refleksivnosti, a da je refleksivnost njena najjača pjesnička odlika poka pokazala je najvećim brojem refleksivnih pjesama u ovoj zbirci. Da misaonost ima izvor u jakim osjećanjima, Majda često pokazuje upitnim stihovima; zapitanost, kao i začuđenost u životu, pa i u pjesmi, ima svoj izvor u uzburkanim osjećanjima, a mudrost nalaže prihvatanje realnosti:
Pa šta ako i smrt je?
Ni tuga ni sreća tada nisu bitni,
emocije zgasnu i misli nestaje,
i radost i žalost su minorni i sitni.
Spoj emocija i misli u Majdinim refleksivnim pjesmama se skladno prožimaju i uzajamno dopunjuju, što se vidi i iz citiranih stihova iz pjesme Mutne bistrine.
Pjesnici su oduvijek u dosluhu s vremenom i prostorom, dotiče ih ono što se u njima događa, tim više što pogađa dušu i egzistenciju običnih ljudi. Majda se na nepravde, glupost, iskvarenost, opijenost moću vlasti i žudnjom za materijalnom moći u aktuelnom bosanskom društvu u kojem se sve to tovari na pleća običnih ljudi, kojima je samo do mirna, ljudskog života, oglašava stihovima u kojima ima koliko saosjećanja i bunta, toliko i ironije, bez koje, i inače, nema angažovane poezije. Dobar primjer je u pjesmi aforistična naslova Svako ima pravo da se kreće i da bude kreten:
Elitnu licencu trećerazrednog fakulteta
recepcijom čestom izdiđe na tron,
s nevjericom slušam ne želeć da mi smeta,
al’ ipak se pitam: ko je ovdje slon .
Ovaj nepotpuni uvid u novu zbirku pjesama Majde Zukić-Ribić čini mi se logičnim završiti osvrtom na jezik kojim je napisana. Jezik obiluje neobičnim sintagmama koje pokazuju koliko i njeno vladanje jezikom kao izražajnim sredstvom, toliko i njenu skolonost ka kreativnoj upotrebi jezika i bogatstvo njene jezičke mašte i verbalnih asocijacija. Majda Zukić – Ribić se ne libi dovesti u vezu, u istoj pjesmi, lirski obojen jezik sa jezikom svakodnevnice. Uspijeva joj riječi koje ne spadaju u oblast jezika lirske pjesme učiniti pjesničkim. Prvi primjer njena kreativnog odnosa prema jeziku nalazi se već u naslovu zbirke: Monolog tišinhane, a potom gotovo u svakoj pjesmi, dovoljno je navesti samo neke od domišljatih naslova pjesama: Ponovljena neponovljivost, Obojena bezbojnost, Sunčana kaligrafija, Deminutivni superlativ… Te začudne sintagme samo su jedan od načina na koji Majda Zukić- Ribić eksperimentira jezikom, stvara neobične kontraste, poređenja i personifikacije, metafore i uspijeva da pojedine pjesme učini u cjelosti sinestezijom.
Zejćir Hasić
