Grandiozno šireći ruke pobožno na nebu plavetnome
Kotiraju naši godovi; tri linije što određuju sudbinu
Borimo se za prevlast što čitav život hrabro vodimo
Bez ijednog ispaljenog metka!
Šutimo i mučimo svoje agonije u samu mrklu noć
Koja je hladna kao kiša što pada u šumskoj Amazoniji
Nostalgično vrijeme bismo da vratimo malo unazad
Barem na milisekundu, ali ne ide tako olako
Za sve u životu postoje neka određena pravila
Kojih se moramo da pridržavamo sa velikim poštovanjem
Iako možda nam do toga ni na pomisli trenutačno nije
Težimo i dalje ka savršenstvu u nesavršenom svijetu!
Naši krici odzvanjaju čak kilometrima daleko
A niko nas nije ni dotakao, ni najmanjim prstohvatom
Jer naša koža prima oblike i udarce od Majke Prirode
Za sve što radimo joj nečasno, nepošteni smo postali
I uništavamo sve ono što nam je u zajam dato
A koja generacija poslije nas će da prati? Mlada?
Kakvim stopama? Pozitivnosti?
Odavno smo prekinuli kontakte sa svima oko nas
Okrenuli se prema sebi, postali sebični i aljkavi
Kivni na svijet koji kvalitetan je doista
Ako ga učinimo mjestom pogodnim za obitavanje
A ne da tražimo u njemu sve moguće mane
Još se zagledamo jedni u druge i koristimo vješto mimiku
Da iskažemo osjećanja – na riječima postali smo nijemi
Jer nas nešto sprečava u samoj realizaciji; prošlost teška
Koju nam učiniše neljudi i pod time vodimo živote naše
Bijedne i traljave, staklaste
Keruša sa sedam malih kučića je preživjela pustolovine
Ona je imala bez obzira na sve dušu da iskaže emocije
Koliko god one bile ka nama nerazumljive
Ciklus života se prekida kada čovjek nestane
Njega uzme bolest ili pati u najvećim bolovima
Živi u idealiziranome svijetu i smatra da je sve ploha ravna
A toliko toga se krije baš tamo, iza duge vedrih boja
Što uvijek osmijeh nekakav daju, pa i ozbiljnom čovjeku
Živimo u brzom tempu života i stagniramo u realnosti
Mi smo samo ljudi okrenuti prema nečasnoj, neplemenitoj
XXI Aleji Slavnih.
