Disproporcionalno se rastačem
na elemente nedostatnosti.
Započinjući
neprekidan niz
subliminalnih
samokažnjavanja,
diktiram propuhu srca
da me mimoiđe
ovih maničnih epizoda
razjedinjenosti naših umova.
Više ne govoriš
u zahrđalim stankama
pomanjkanja
i preuveličavanja,
iako osjećam da se
nazire poboljšanje
sado-mazo partitura
ogoljelosti duševnih dijagnoza,
premda se nikada
nisam doživljavala
upraviteljicom
monogamnog logora –
u kojem udišemo isti kisik
s prigušenim svjetlima.
Ti poduže
grliš mrzle rešetke
mojih postmodernizama,
a ja priljubljujem tvoje
zataškane primisli,
kao sjetna mimika
žubornih nadanja.
Pričekaj, ljubavi,
osvanut će zora
blještavija no ikada –
u kojoj ću te
navijeke zaključati
unutar svojih
žalovitih komora.
I nestat će okovi
usamljenih simbolizama,
a zagrljaj će vrištati
predugim godinama.
Ovo čekanje ne mora
značiti letargiju
ranjenih supružnika,
ono nas podiže
do granica usijanja.
I čuva jačanjem sjaja,
onako, baš kao nekada.
Lorena Vojtić
Iz šeste knjige ♡
(DIS)BALANS SVJETOVA ♡
