Ova je duša stara
stotinama tisuća godina,
i ona se fluorescentno kupa
u predugom zaboravu,
nenametljivo se hrani
otkrivajućom poezijom,
i spoznajno cvate uz
rijetke proljetnice.
Kroz prizmu
procesa rasta,
pradavno je
svjedočila
nebrojenim agonijama
koje su zadesile nedužne,
nagledala se oceana suza –
što su ih prolile
dubokoumne oči
pravednih namjera,
i naslušala se
usamljenih jecaja
prestravljenih stanovnika –
ovog scenskog debakla.
Satkana od
nadahnute mudrosti;
koja joj ujedno služi
kao blagoslov
i prokletstvo,
a optočena
hipersenzibilnošću
dragog kamenja;
strpljivo utire
svoj trnovit put –
ka horizontima
ponavljajućeg kruga,
neprekidnog lutanja.
I kao takva se
nikad neće smiriti,
dokle god je
svijeta i vijeka…
—
– Iz šeste knjige
(DIS)BALANS SVJETOVA –
