Spotičem se o
nedorečenu energiju
u našoj spavaćoj sobi,
gdje je tvoja sjena
prisutna u najmrklijim
vremenima samouništenja.
Mi se volimo
krajnje neobično,
ponekima uvelike
neshvatljivo,
na nepoznate načine
drevnih reinkarnacija
i sunovraćenja u
pepeo zanosnog
sagorijevanja.
Svezanih očiju
nestajemo,
gradimo se i
ponovno osvajamo,
nižući neprolaznost
kao bisere bačene
u kartaškoj igri.
Spojila su nas
samoubilačka
bježanja
od vlastite biti,
i bili smo stavljeni
pred zid
mladenačkog
buntovništva,
revolta i nesnosne
otuđenosti od
svekolikog pučanstva.
Već je jesen.
Otkucava
starinski sat,
i trza me
paraliza sna.
Snivam da vani
leprša snijeg,
i topi se o rubove
tvojih potplata,
dok pucketa
ugodna vatra
zapaljena u
našem kaminu,
i prostorijom se širi
zamamna aroma
cimeta, klinčića
i tek skuhanog čaja.
U pepeljari
počiva opušak,
a na pragu
tvoje svečane cipele,
i ormar je prepun
izglačanih košulja,
ali kao da
nešto nedostaje.
Noć se prikrada
morbidno sporo,
i dan gubi
bitku sa sutonom,
u kojem slutim
skorašnji povratak.
I znam da ćeš mi
s vrata viknuti-
hej, ženo moja,
otišao sam
samo na tren,
moleći Boga da se
što prije vratim.
Lorena Vojtić
